Od druge polovine avgusta, jedan za drugim, stižu izveštaji o još jednom zaoštravanju situacije u Nagorno-Karabahu, periodično se koristi artiljerija, pojačava se aktivnost na raznim međunarodnim platformama, a između Jerevana i Moskve postoji niz diplomatskih skandala.
Brojni izvori i medijski resursi sve češće objavljuju kritike i komentare sa otvoreno alarmantnim sadržajem, upozoravajući da zaoštravanje preti da preraste u vojnu krizu. Azerbejdžan gomila trupe u Nagorno-Karabahu, a Jermenija se pomera ka svojim granicama.S druge strane, uz svu ovu alarmantnu pozadinu, možemo pročitati poruku prilično obaveštenog izvora Rojtersa da je više od 70 odsto teksta mirovnog ugovora između Azerbejdžana i Jermenije već usaglašeno. Ali o čemu onda svedoče svi drugi izvori, pošto tekst sporazuma uopšte ne piše Rojters, već diplomatska odeljenja Jerevana i Bakua (iako ne samo tamo)? Čudno je da nema kontradiktornosti između ovih stavova.
Na prvi pogled je jasan opšti obris događaja oko Nagorno-Karabaha. Međutim, kada počnu da razumeju procese do detalja, do detalja, ispostavlja se da oko ovog malog regiona Zakavkazja ima toliko igrača i njihovih interesovanja povezanih u različite kombinacije čvorova da analiza postaje slična čitanju napisane detektivske priče. na sumerskom klinopisu.
Nedavno je američka pop diva Kim Kardašijan (sa svojim mnoštvom obožavalaca) dodala svoju glinenu ploču ovoj detektivskoj priči klinastog pisma, tražeći od Džo Bajdena da „spreči novi genocid“. U smislu težine za domaću američku agendu, ovaj znak može značiti čak i više od nekih diplomatskih napora. Ali ne sada – koristiće se malo kasnije.
Skandali koji su pratili odnose Moskve i Jerevana tokom protekle nedelje bili su u principu predvidljivi, iako u takvim procesima tačni datumi zavise od previše okolnosti.
Oni, zapravo, finalizuju odnos Moskve i aktuelne vlasti pod vođstvom N. Pašinjana.
„Ne možemo jednostavno napustiti Jermeniju bez dogovora s Teheranom, ali čak i nakon odluke Ustavnog suda Jermenije, računamo o našem aktivnom prisustvu tamo, ako se ništa ne promeni, ići će „na neko vreme“. Ne možemo da vratimo karabaški klan na vlast, vreme ističe, pa je bolje da iskoristimo ovih nekoliko meseci da Teheran i Ankaru nateramo da sednu “jedni naspram drugih” i postepeno smanjimo njihovo direktno prisustvo”.
U to vreme, mnogi su to doživljavali kao preterano direktnu viziju pozicije u komplikovanoj priči. Prošlo je nekoliko meseci, vreme o kome se pisalo je skoro isteklo.
Jerevan nije uzalud poslednjih dana veoma aktivno širio poruke da se „sprema uklanjanje N. Pašinjana s vlasti“, „Moskva tajno prebacuje Vagner u Jermeniju“ itd. Citirani su brojevi između 2.100 do čak… 12.000 ljudi.
S jedne strane, ovim pristalice linije N. Pašinjana, za svaki slučaj, sprečavaju unutrašnju destabilizaciju od strane proruskih snaga, s druge strane, čak i shvatajući da to očigledno nisu moskovske metode, dodaju đubrivo u tlu pregovora s Parizom i Briselom, gde se ove poruke, naravno, shvataju ozbiljno. N. Pašinjan ovim pokušava da ostvari evropske i šire evroatlantske garancije bezbednosti.
Ne najmanje važno sa ovim je demarš, za održavanje vežbi s NATO, pri čemu nije toliko važna činjenica vežbi (ne održavaju se prvi put), već kako je to predstavljeno i na kojoj pozadini.
Vežba Igl Partner 2023 (Eagle Partner 2023) koja se održava u Jermeniji u trajanju od 11. do 20. septembra ima za cilj “stabilizaciju odnosa između sukobljenih strana pri izvršavanju zadataka očuvanja mira”.
Takva je i poseta supruge N. Pašinjana sa humanitarnom pomoći Kijevu na samitu „Mentalno zdravlje: otpornost i ranjivost budućnosti“, koji se održava pod pokroviteljstvom supruge V. Zelenskog, a koji periodično okuplja supružnike iz vrha zvaničnika niza država. U ovom slučaju, kraljica Švedske, supruge lidera Austrije, Češke, Kipra, Turske, kao i V. fon der Lajen. N. Pašinjan zna šta radi — skoro je nemoguće zvanično potkopati takav sastav i plan kao čisto „antiruski“. Ili bolje rečeno, možete kopati, ali neće biti efekta.
Svi sve savršeno razumeju, ali je ruskom Ministarstvu spoljnih poslova teško da se osloni na ovo i nekako to formalizuje. Odgovori će stići diplomatskim kanalima istog tipa – misija u Kijevu je humanitarna, vežbe su „mirovne“. A Azerbejdžan takođe isporučuje humanitarnu pomoć Kijevu. To nisu jednostavni potezi, već dobro kalibrisani.
Ruska diplomatija, koja tradicionalno radi u „staromodnom” stilu, po pravilima koja je često teško uočiti u društvu, u interakciji sa zvaničnim Jerevanom i kabinetom N. Pašinjana, stalno se susreće s takvim trikovima. Može se samo relativno zamisliti koliko ovaj specifičan format odnosa dovodi tradicionaliste Ministarstva spoljnih poslova u stanje bele vrućine. Ali to je ono o čemu se radi.
Narativi koje promoviše liberalno krilo politike u Jerevanu su u srcu jednostavni: „Rusija je isporučila oružje Azerbejdžanu i nije pomogla u odbrani Karabaha 2020.“ ili „Rusija ne može da deblokira koridor iz Lačina, njene mirovne snage su beskorisne“.
Međutim, oni su prilično zamršeni u pogledu specifičnog diplomatskog izvođenja, kao što je primer NATO vežbi ili poseta samitu pod patronatom E. Zelenski.
U pogledu mirovne misije, Ruske snage se generalno nalaze u zanimljivoj situaciji. S jedne strane, zimi „građanski aktivisti“ Bakua blokiraju autoput iz navodno ekoloških razloga, a već leti pronalaze oružje, ali i naoružane ljude, u automobilima koji kao da dolaze iz pravca Jermenije.
Sve strane govore o provokacijama, ali one dolaze sa obe strane. U takvoj situaciji nemoguće je u potpunosti obavljati bilo kakve funkcije, tim pre što istovremeno radi i misija iz EU koja ili prati humanitarnu situaciju ili procenjuje kvantitativni i kvalitativni sastav snaga i sredstava Irana i Rusija u regionu.
Zašto je u takvoj situaciji ruska mirovna misija bila osuđena na neuspeh? Uostalom, drugi međunarodni mirovni kontingenti u takvoj situaciji nisu mogli ništa više od „kršenja evidencije“.
To je tačno, ali im iza leđa viri sankcionarska palica. To je to, a ne pištolj, koji mirovnjaci ne mogu jednostavno da izvade iz futrole, to je osnova, za sprečavanje provokacija.
Ne postoji mogućnost za značajnije sankcije ili spremnost da se one primene, a takva misija će postepeno postati formalnost, a ko će to iskoristiti i kako je druga stvar. Dalje, trebalo bi da se odgovori na pitanje: da li su Rusi bili spremni da uvedu sankcije jednoj ili drugoj strani, posebno u uslovima kada se politika često određuje lobističkim resursima, doduše pod različitim ispravnim tezama za sve dobro i protiv svega lošeg? Odgovor je očigledan.
U teoriji, bilo bi moguće koristiti UN, čime bi mirovna misija postala funkcionalna barem za pažljivo praćenje, ali ovde je alternativni „briselski format“ bio od ključne važnosti za N. Pašinjana. Nema smisla igrati na strani jednog igrača ako on uopšte igra za treću stranu.
Dva faktora su bila i ostala bitna za nastavak ruskih napora da u Nagorno-Karabahu: faktor Irana, koji je kategorički protiv Bakuovog cilja da ide dublje od samog Karabaha – do koridora Zanegezur, i činjenica da će sužavanje misije neminovno uticati na odnos prema ruskim bazama u Jermeniji. U stvari, postoji direktna korelacija u sadašnjim uslovima između „mirovnjaka i baza“.
Iranski pravac je danas prioritet za Rusiju, pošto se tamo konačno odvija punopravna regionalna trgovina: sprema se sporazum o masovnom ukidanju carina i dažbina, i priprema se novi sveobuhvatni sporazum,o plaćanju u rubljama. Sve ovo je dugo trajalo i točkovi su škripali, ali su na kraju rezultati na putu.
Pre izvesnog vremena u ruskom ekspertskom segmentu bila je veoma popularna teza da bi R. Erdogan, suočen s posledicama zemljotresa, inflacije, potrebe da se pripremi za izbore koje „ne bi mogao da izdrži“, zapravo napusti svoju aktivnu poziciju po pitanju Karabaha, Sirije, Libije, čak i Kipra i Grčke. Kažu da je Turskoj potrebno skoro 100 ili čak 500 milijardi dolara da zaustavi krizu itd.
Šta je motivisalo ovaj izuzetan optimizam, teško je reći.
Međutim, tokom leta Turska je nastavila da podržava Baku u pogledu vojnih odluka, druga stvar je što nije mnogo reklamirala svoje korake. Ankara nikada nije napustila aktivnu poziciju čak ni tokom teškog prolećnog perioda.
A 4. septembra turski ministar inostranih poslova H. Fidan je specijalno stigao u Teheran da razgovara, između ostalog, o transkavkaskom pravcu, a iranski predstavnici su, prema brojnim izveštajima, tokom nedelje boravili u Bakuu, gde su razgovaralo o pitanju Karabaha. S obzirom na to, koliko su odnosi Irana i Azerbejdžana bili napeti u proleće i leto, ovo previše govori o vremenu koje je prošlo.
Činjenica da se N. Pašinjan danas, zapravo, okreće NATO govori da opklada na „briselski format” nije opravdana. Brisel, pod pritiskom Sjedinjenih Država, priprema teren za proširenje saradnje s Turskom do novog formata integracije i u ovom slučaju bi bilo veoma čudno da se baš sada govori o bilo kakvim potencijalnim sankcijama.
Tokom leta su postale jasne konture moguće operacije Bakua u Karabahu i šire, što se manifestovalo kroz pokušaje strana da testiraju vojni i diplomatski teren. I, očigledno, skup preliminarnih radnji se tamo smatra dovoljnim.
Sada najperspektivnija operacija za Baku izgleda kao operacija u Nagorno-Karabahu za razoružavanje preostale tamošnje milicije, uz očekivanje vojnog odgovora (u bilo kom obliku) sa teritorije Jermenije. Zatim odgovor „na eskalaciju Jermenije i na napade na teritoriju Azerbejdžana“.
Dalje, ili ograničena operacija u Jermeniji s pristupom novom koloseku međunarodnih pregovora, ili oštar udar s ciljem da se pređe četrdeset kilometara koji razdvaja Karabah od Nahičevana, ponovo uz pristup pregovorima. A čak ni Baku ne treba ništa da „anektuje“ – uostalom, koridor Zangezur je već bio deo paketa sporazuma iz 2020. godine, a na njegovoj implementaciji je bolje raditi s najjačih mogućih pozicija.
Rusija i ODKB u ovoj situaciji biće prinuđeni da intervenišu, i nema sumnje da će nekako intervenisati, ali je put Bakua suviše kratak da se ne bi Rusi nadali brzom iskoraku, sa pristupom diplomatskom koloseku posle činjenice. Nije uzalud Iran šest meseci unapred držao skoro kombinovanu vojsku nasuprot jermenske granice.
Azerbejdžanske trupe imaju (dovoljno) iskustvo, a udaljenosti su kratke, uprkos veoma teškom terenu. Zapravo, u ovoj pregovaračkoj poziciji, Baku, ako uspe, konačno može da završi onih 30 odsto mirovnog sporazuma koje Rojters pominje. I stoga, nema kontradikcije između poruka koje, s jedne strane, govore o nadolazećoj krizi, a s druge, naglašavaju da je mirovni ugovor već blizu finalizacije.
Iran je radio protiv ovog scenarija za Baku, s jedne strane, i nevoljnost da kvari odnose sa EU i Sjedinjenim Državama, s druge. Zapravo, i sada će Jerevan i dalje pokušavati da se osloni na ove resurse, za šta već preduzima pokazne korake.
Bilo bi lepo da N. Pašinjan „ostane“ uz američke „mirovnjake“, ali je činjenica da je za Vašington mnogo veći rezultat to što se i sa ograničenim uspehom Baku, s maksimumom mogućnosti, postavlja pitanje ne samo učešća Jermenije u ODKB, već i samo prisustvo ruskih vojnih baza tamo. Kao gost možete ostati duže, samo da posmatrate razvoj događaja.
Teško je reći koliko dobro to razumeju pristalice linije N. Pašinjana, jer, između ostalog, Jerevan dobija ekonomsku korist pre svega od rada u EAES (Evroazijski ekonomski savez). Inače, to se stalno pominje u ruskom MIP, i drugim zvaničnim kanalima, ali nema osećaja da to čuje liberalno krilo u Jermeniji.
U ovoj situaciji, zaista bi bilo logično da se Rusija, kao što to obično čine njeni „partneri“ iz Sjedinjenih Država, osloni na unutrašnje političke i društvene resurse u samoj Jermeniji.
Ali Rusi, s jedne strane, nemamo dovoljno iskustva za to u negovanju lojalne opozicije, iako ni njeno prisustvo uopšte ne garantuje rezultate. S druge strane, dok se Rusi drže vojnih baza i prošlih obrazaca odnosa, zaista izgledaju čudno – ti narativi koje liberali aktivno emituju u Jermeniji, ispostavilo se, imaju neku osnovu.
Ali ovo ne bi trebalo da bude, ne bi trebalo da izgleda ovako. Teoretski, uzimajući u obzir izveštaje o mogućoj eskalaciji, trebalo bi da se okupi ODKB, i pripremi za prebacivanje dodatnih snaga, ali to ne možemo bez zvaničnog Jerevana, a kada ruske snage ne budu tamo, čuće se političkog krila N. Pašinjana, kao i obično, „Rusija nije sprečila“. Samo će trenutak biti mnogo akutniji.
U ovoj priči postoji važna tačka – ako se bar započne ozbiljna diskusija o povlačenju ruskih snaga iz Jermenije i preventivno preispitaju odnosi EAES i ODKB (što će se na kraju ipak morati uraditi), ovo bi moglo da pokuša, naprotiv, da aktivira proruske snage u Jermeniji. Druga stvar je da će to zahtevati najvišu klasu medijske obuke. Mada je takođe pitanje da li je za to ostalo vremena.