Lični osvrt, Piše: Danko Borojević
Ove 2023. godine, navršava se 28 godina od jedne bitke o kojoj se veoma malo zna i gotovo upšte ne priča. Reč je o borbama kod Bosanskog Grahova avgusta 1995. godine, gde su jedinice Vojske Republike Srpske (VRS) izvele prvi protivudar protiv jedinica Hrvatske vojske (HV), ubrzo po padu Srpske Krajine. U tim borbama VRS je jedinicama HV nanela teške gubitke, ukazujući na to da će se snage HV suočiti sa ozbiljnim otporom VRS.Protivnapad VRS na pravcu Resanovci-Grahovo započinje 8. avgusta 1995. godine. U protivnapadu su angažovane snage 2. drinske mešovite lpbr, 65. zaštitnog puka i 10. diverzantskog odreda.
Navedeni protivnapad izvela je novoformirana udarna grupa iz Drinskog korpusa (obe novoformirane brigade), koja je posle pada Grahova došla da zaustavi HV, nije bila u sklopu operacije „Vaganj-95“. Mnogi smatraju da je protivudar VRS kod Grahova, izveden u sklopu operacije „Vaganj-95“. Međutim, to nije tako. Za izbijanje na prevoj Vaganj kod Livna planirane su dva do tri puta veće snage koje su trebale doći iz Srpske Vojske Krajine (SVK) i priključiti se ovoj udarnoj grupi. Uspešno izvedena operacija „Oluja“, jednostavno je onemogućila prvobitni plan operacije „Vaganj-95“. Napadom NATO snaga na VRS, kao i pokretanjem hrvatske operacije „Maestral“ i kasnije „Južni potez“, sama operacija „Vaganj-95“ gubi svoj smisao.
Na ideju oko vraćanja Grahova, došao je pukovnik Vinko Pandurević (komandant pristiglih jedinica iz Drinskog korpusa) koji je posle pada Grahova i povlačenja dela jedinica iz Drugog krajiškog korpusa VRS (2. KK VRS), stabilizovao liniju fronta negde na polovini puta između Grahova i Drvara u Resanovcima. Tražio je od generala Milovanovića, da mu odobri da krene u protivnapad s ciljem, da u prvoj fazi ovlada dominantnim kotama za kontrolu komunikacije Grahovo-Knin, da bi potom u drugoj fazi zauzeo Grahovo i pripremio jedinice za predstojeću ofanzivu HV.
Kao konačni cilj, pukovnik Pandurević je naveo, taktičke povoljnije uslove za izvođenje odbrane od onih koje je imao pre operacije (skraćivanje linije fronta, te primoravanje HV da svoja pojačanja ne dovodi više iz pravca Knina, već drugim okolnim pravcem…). Za prvu fazu nije tražio dodatna pojačanja, jer je to mogao sa svojim snagama, dok je za drugi deo operacije tražio da se dovede određen broj tenkova, koje je predala SVK a koje je on video u Petrovcu, pri dolasku na front. Tenkovima je bila potrebna municija i gorivo. Komanda 2. KK, obećala je slanje tenkova drugi dan čim se osigura komunikaciju Grahovo-Knin. Kako je pukovnik Pandurević žurio sa protivudarom, plan je urađen za jedan dan. Tako da je odlučeno da se napad izvede u noći između 12. i 13. avgusta, posle artiljerijske pripreme u trajanju od 20-30 minuta. Za samu operaciju, odobrena mu je vazduhoplovna podrška od dva aviona Orao.
Ono što se sledećeg dana znalo u GŠ VRS, jeste da je pukovnik Pandurević javio generalu Milovanoviću, da je prva faza osiguranja desnog boka i ovladavanja određenim kotama i osiguranja putne komunikacije prema Kninu završena uz minimalne gubitke, te da su ispunjeni uslovi za oklopno-mehanizovani napad kako bi se dovelo Grahovo u poluokruženje i osigurao levi bok snaga, koje su stigle na neka dva do tri kilometra od Grahova. Kako se kasnije ispostavilo, niko nije odobrio obećane uslove pre otpočinjanja operacije, te su tenkovi i dalje bili u Petrovcu. Pukovnik Pandurević ponovo uspostavlja vezu sa GŠ i traži dozvolu da se ukopa na dostignutim položajima, pošto ne može dalje bez podrške levog krila. Iz GŠ mu je rečeno da nema ukopavanja, tačnije, da se spremi za ulazak u Grahovo sledećeg jutra a da očekuje u toku noći dolazak oklopnih jedinica. Jednom diverzantskom odredu, koji je bio pod direktnom kontrolom GŠ a koji je bio udarna grupa u ovim operacijama, te večeri je izdato naređenje, da prvi uđu u grad i po mogućnosti zarobe sve hrvatske oficire, koje zateknu i obezbede uslove za njihovo ispitivanje. Sledećeg jutra, umesto obećanog pojačanja, usledio je protivudar HV na levo krilo, koje nije bilo obezbeđeno te se Pandurević poslednji put javio GŠ, rekavši da je izdat i da se vraća na početne položaje u Resanovce. U toku tih borbi i povlačenja, poginulo je 11 pripadnika VRS a bilo je i petnaestak zarobljenih pripadnika HV (uglavnom svi poreklom iz Splita). Kasnije će se odvijati slična drama, oko odbrane Drvara i potpunog povlačenje delova Drinskog korpusa iz zapadnog dela Srpske.
Protivnapad VRS, izveden je na položaje 141. brigade HV. Početkom avgusta 1995. godine, 141. brigada zaposela je položaje u širem rejonu Bosanskog Grahova. Levo od njih bila je 6. domobranska pukovnija a desno jedinice HVO. Stanje na liniji bilo je stabilno, borbi je bilo, ali nisu bile većeg intenziteta. Jedinica je uspešno odolevala napadima protivnika i držala dostignutu liniju odbrane sve do noći 12./13. avgusta. Tad su srpske snage izvele protivudar na hrvatske snage. Najteže borbe vođene su na položajima ispred Derala te na komunikaciji Drvar-Bosansko Grahovo.
Tih dana dobro se seća brigadir HV Ante Kotromanović, koji je u vreme „Oluje“ bio komandant Operativne grupe Sinj, a baš tada general Ante Gotovina postavio ga je za komandanta Operativne grupe Sajković, koja je držala područje Grahova.
„Na to područje došao sam noću 11. na 12. kolovoza. Realno, napad nitko nije očekivao. Naše najbolje postrojbe bile su na odmoru nakon teških operacija i 40-ak dana provedenih na Dinari, a bili smo i samozadovoljni jer smo oslobodili Knin, što je bila kulminacija svega što smo sanjali.
Inače, 141. brigada bila je dobra postrojba, s dosta ratnog iskustva, ali je u to vrijeme došlo puno neiskusnih, tek mobiliziranih vojnika. Bilo je problema, sustav obrane nije bio najbolje postavljen, rečeno mi je da će 7. i 4. gbr ostaviti nešto oklopa, ali se to zbog loše koordinacije nije dogodilo.
Stoga sam operativnu grupu preuzeo tek kasno noću 12. kolovoza, a već u 03.00 sata obavijestili su me o napadu. Izišao sam na prvu crtu i sa zapovjednikom brigade dogovorio da na teren pošalje sve operativce, kako bismo dobili sve potrebne informacije.
A s terena su dolazile dramatične vijesti. Na području Derala otvorio se pakao, tuklo je srpsko topništvo i zrakoplovstvo, nadirali su tenkovi, elitni „drinski vukovi” upali su iza hrvatskih položaja i sijali smrt. Jedna za drugom padale su kote Cigelj, Biljeg, Vidovića glavica.
Pokušavali smo kontrolirati štetu, ali, naravno, bilo je i panike pa je jedan broj ljudi napustio položaje, o svemu sam obavijestio generala Ademija. General Ademi imao je sjajan refleks. Kako je desna fronta od Grahova mirovala, većinu topništva i snaga prebacili smo na glavni smjer.
Iz pričuve smo prebacili jednu bojnu 126. brigade i dogovorili protunapad 141. brigade na Glavicu.
Istodobno, iz smjera Strmice dolazila je 6. pukovnija, koja je dijelom snaga trebala vratiti brdo Biljeg.
No, pokušaj vraćanja izgubljenih položaja taj prvi dan nije uspio. Navečer 13. kolovoza u pomoć stiže bojna 7. gbr, iz pričuve stiže i bojna 4. gbr, dolazi i pojačanje u topništvu i oklopu, a i kompletna 126. brigada.
Sve je bilo spremno da hrvatske snage, ojačane i sad posve organizirane, krenu u protunapad.
Uz snažnu topničku vatru, u protunapad smo krenuli ujutro 14. kolovoza. Bio je to napad iz pokreta, prvi put izveden na taj način, barem u ZP Split. Mi smo u hodu, bez posebnog izviđanja i planiranja, uveli snage u borbu, odredili smjerove i žestoko krenuli. Išli smo lijevom stranom Grahovskog polja, desno uz selo Bursaće prema Drvaru i vrlo brzo probili prvu crtu. „Drinske vukove“ i ostale razbili smo iz pokreta i već 15. kolovoza došli do Drvara.
Uzeli smo sve dominantne položaje i Drvar nam je bio kao na dlanu. Kao kad se popneš na Sljeme, a ispod su Šestine. Tu smo se ukopali i čekali nove operacije – „Maestral“ i „Južni potez“.
Prema sećanju generala hrvatske vojske Rahima Ademija: „To je bila jako složena operacija i nije bila nekakva manja bitka. Naše snage u jednom trenutku doživjele su poraz, pa čak su se i povukle s terena. Bio je veći broj poginulih i ranjenih vojnika, a srpske snage predvođene specijalnim postrojbama uspjele su probiti našu liniju obrane.
Početni udar srpske protuofenzive provele su snage srpskih specijalaca u pravcu Biljeg-Ciljeg Vidovića glava-Begovac.
Taj udar srpskih snaga bio je relativno uspješan. Ja sam iz zapovjedništva u Kninu pratio situaciju na terenu. Dobivao sam izvješća od zapovjednika brigada, na koji je udarila šaka srpske kontraofenzive. Ono što je bilo najbitnije je da prije bilo kakvog našeg protunapada ne izgubimo vezu s brigadama na terenu, koje su većinom bile popunjene novim momcima. Iskoristili smo makadamske puteve preko Dinare, koje smo i ranije, za vrijeme Oluje, koristili kako bi oslobodili Knin, da saznamo što se događa kako bi se što bolje organizirali. U isto vrijeme kad sam poslao vozilo prema Anti Kotromanoviću da saznam što se događa kod njega, poslao sam i zapovijed bojnoj 7. gardijske brigade koje su bile u pričuvi u Kninu da odmah krenu prema Grahovu, ali opet onim makadamskim putem preko Dinare, Crvene zemlje preko kojih smo odnijeli pobjedu u Oluji.
Saznao sam da su srpske snage uspjele ono čega sam se najviše bojao, došle su do ulaza u Bosansko Grahovo i presjekle liniju kod Derala te skoro zauzele taj iznimno važni prijevoj preko kojeg bi ostvarile pozicije za daljnje napredovanje prema Livnu i Kninu. Srbi su kratko i zauzeli uzvišenja kod Bosanskog Grahova i presjekli liniju komunikaciju Knin-Bosansko Grahovo. Tada je 141. brigada pretrpjela određene gubitke.
Operacija je imala dvije faze. Već ranije, 13. kolovoza, dao sam pripremnu zapovijed 7. gardijskoj brigadi da s cjelokupnom potporom iz zbornog područja Knin krene u pravcu Resanovaca i Bosanskog Grahova. Desno krilo 7. gardijske brigade tada je držala 126. brigada, a lijevo 6. domobranska pukovnija. U drugoj fazi u borbu su Srbima iza leđa ušle 113. brigada koja je stvorila uvjete da u borbu uđe i 4. gardijska brigada s pojačanjem u topništvu i oklopu.
Postrojbe su 14. kolovoza u 04.00 sata ujutro uz snažnu topničku vatru krenuli u protunapad, te je za samo sat vremena 7. gardijska brigada već bila na glavnom pravcu prema Grahovu.
Taj dan je 113. brigada do 14.00 sati neočekivanim napadom iza leđa, iz pokreta, bez posebnog izviđanja i planiranja razbila srpske snage i omogućila uvođenje 4. gardijske u borbu. Već 15. kolovoza, 4. gardijska brigada počela je snažne borbe u kojima je nažalost izgubila dva viteza i u potpunosti razbila srpsku obranu. Nakon toga obje faze operacije bile su gotove, 7. gardijska i 4. gardijska, uz pomoć 141. i 113. brigade te 6. domobranske pukovnije, su se spojile i snažno preko Grahovskog polja nastavile probijati srpsku obranu i došli do iznad Drvara“. Tu su stali nakon što su zauzeli sva uzvišenja, oko tog mjesta kako bi mogli kontrolirati teren.
Ovo je bila jedna od najbržih akcija kojim smo spriječili srpsku protuofenzivu. Unatoč početnim gubicima, u kontranapadu, HV je uspjela ostvariti fenomenalnu pobjedu, čiji je uspjeh omogućio skori kraj rata i daljnje napadne operacije poput operacije Maestral“.
U tim borbama prema hrvatskim podacima, hrvatske jedinice imale su oko 30 poginulih pripadnika. Prema istim podacima, 141. brigada imala je 21 poginulog, jednog nestalog i 50 ranjenih.
Ponovne borbe oko Grahova, pokazale su HV da je VRS sposobna da izvede protivudar i da joj nanese ozbiljne gubitke. Međutim, zbog euforije koju je izazvala uspešno izvedena operacija „Oluja“, to neće biti tako shvaćeno.
Primetno je da su obe vojske u ovim borbama pokazale određene propuste.
HV je pokazala brojne propuste na početku srpskog protivudara, Ključni propust je bio potcenjivanje protivnika, posebno po završetku operacije “Oluja”. Osim toga, zbog loše kordinacije u odbrani, počinjeni su brojni propusti, koji će jedinicama VRS omogućiti uspeh u prvoj fazi borbi.
VRS opet zbog svojih slabosti i posebno zbog loše kordinacije snaga, nije ekspolatisala početne uspehe jurišnih jedinica. Šta više, obećana sredstva podrške jedinicama koje su izvodile napadnu operaciju, nisu nikad stigla. Znalo se da angažovane snage koje je VRS na tom pravcu upotrebila, nisu dovoljne za uspešan završetak protivudara. U to vreme znalo se, da 2. KK VRS nije više bio sposoban da pruži potrebnu podršku snagama u napadu. Međutim, o tome su ili ćutalo ili su slati “lažni” izveštaji o borbenoj spremnosti Korpusa.
Međutim, bilo kako bilo, VRS je pokazala snagama HV da je sposobna da pruži ozbiljan otpor, pa čak i da protivniku nanese ozbiljne gubitke.
Pouke ove bitke, nisu doprle do Komande HV pa će ubrzo HV doživeti težak i odlučujući poraz na rekama Savi i Uni.
Kako se o porazu na Savi i Uni u Hrvatskoj uglavnom ćuti ili se tiho govori, tako ne treba čuditi, što se o borbama kod Grahova od 12. do 15. avgusta 1995. godine, sve donedavno ćutalo.
Za izradu teksta korišćena knjiga: Danko Borojević, Una-95, odbrana Republike Srpske 1995. godine, autorsko izdanje, Beograd, 2023.