LOKID U-2: ŠPIJUNSKI LETOVI OD SOVJETSKOG SAVEZA DO DANAS

Lokidov U-2 (U-2) u centar interesovanja javnosti, dospeo je na veoma neslavan način. Naime, prvog maja 1960. godine sovjetska PVO je sistemom zemlja-vazduh tipa S-75 “Dvina” iznad Sverdlovska oborila avion U-2B. Da za Amerikance stvar bude još gora, pilot Frensis Geri Pauers je preživeo katapultiranje, zarobljen je i pred sovjetskim sudom i pred očima svetske javnosti priznao da je bio u špijunskoj misiji, organizovanoj od strane američke CIA obaveštajne službe.

U-2 je oboren duboko nad teritorijom Sovjetskog Saveza. I dok se još nije znalo za zarobljavanje Pauersa, NASA je izdala saopštenje, prema kojem je “meteorološki avion U-2 verovatno skrenuo sa kursa pošto je pilot prijavio teškoće s opremom za kiseonik”. Kako bi se ta priča podržala, jedan U-2 je brže-bolje ofarban u boje i oznake NASA i prikazan novinarima i foto-reporterima. Dan kasnije 7. maja sovjetski predsednik Nikita Hruščov je objavio, da je pilot oborenog aviona zarobljen, a da je izviđačka oprema izvađena iz olupine.

U-2R u letu. U nosu i spremnicima dužine 8,23m može da ponese aerofotokamere dugog dometa za koso snimanje LORAP, radar za bočno osmatranje SLAR, radarski sistem sa antenom sa sintetičkim otvorom ASRAS-2 i sistem PLSS za preciznu lokaciju i navođenje jurišne avijacije iuređaje za elektronsko izviđanje. Na trupu nekoliko U-2R je postavljena pečurkasta antena sa sistemom Senior Span za satelitsku komunikaciju, (USDoD, USAF)

Ovaj incident je tada visokopolarizovani svet doveo na ivicu nuklearnog rata, kako će se kasnije ispostaviti– ne i poslednji put sa U-2 u glavnoj ulozi. Projekat CL-282 (CL-282), koji će kasnije postati U-2, rezultat je zahteva iz marta 1953. godine za izradom studije “aviona jednoseda za izviđanje po vedrom vremenu, radijusa od 2414km, podzvučne brzine na visinama od 21335 m ili većim, sa mogućnošću nošenja od 45 do 318 kg izviđačke opreme”.

Takođe, zbog štednje na ukupnoj masi aviona, ali i iz političkih razloga, traženo je da avion bude nenaoružan, te da nema izbacivo sedište. CL-282 je izrađen u Lokidovom odeljenju za tajne projekte u Burbanku-Kalifornija, poznatijem pod nazivom “tvorovski poslovi” (Skunk Works), ali je ovaj projekat odbačen, između ostalog i zbog motora koji je procenjen kao neodgovarajući. Zbog priliva informacija o razvoju interkontinentalnih raketa za prenos termonuklearnih bojevih glava u SSSR-u, američke obaveštajne službe sa CIA na čelu su uvidele neophodnost u izviđanju iza “železne zavese” i novembra 1954. godine sekretar za odbranu Čarls Vilson i direktor CIA Alen Dals ubeđuju predsednika Ajzenhauera, da odobri proizvodnju i isporuku 20 aviona. Kako su prvi primerci bili namanjeni CIA, za novi avion je usvojena oznaka koja je trebala pre da sakrije i zbuni nego da informiše (U-utility, pomoćni vazduhoplov). U-2 je rođen. Pod vođstvom legendarnog konstruktora Klarensa “Kelija” Džonsona Lokid je redizajnirao svoj prvobitni projekat i nepunih devet meseci posle predsednikovog odobrenja U-2 je već ispitivan na isušenom jezeru Grum u pustinji Nevadi, gde je iz preventivnih razloga izgrađen poligon za testiranje nove letelice.

Avion, označen kao “001” od strane proizvođača i kao “proizvod 341” od strane CIA, prvi let je obavio 1. avgusta 1955. godine sa pilotom Tonijem Li Vajerom za komandama. Do kraja godine su još tri aviona dopremljena u Nevadu, a početkom 1956. godine je stigla i grupa pilota regrutovanih od CIA kako bi izvršili preobuku za specijalne zadatke koji su bili planirani. Kako je postojanje i uloga U-2 držana u najstrožijoj tajnosti, piloti su zvanično bili zaposleni u Lokidu. Takva praksa se nastavila i kasnije, dokle god su U-2 leteli za potrebe Centralne obaveštajne službe. Sakriven iza naziva “Prva eskadrila za meteorolšaka izviđanja (1st. Weather Recconnaissance Squadron Provisional– WRSP-1), aprila 1956. godine je oformljen detašman CIA i posle kratkog boravka u Velikoj Britaniji WRSP-1 je prebaziran u Vajsbaden u tadašnjoj Zapadnoj Nemačkoj, gde su počele pripreme za “Operaciju prelet”- prodiranje na velikim visinama i izviđanje iz vazdušnog prostora SSSR-a.

USDoD, USAF

Prvi let u operaciji izveden je na američki Dan nezavisnosti, 4. jula 1956. godine, kada je jedan U-2A preleteo Moskvu i Lenjingrad. Uspeh misije je u praksi potvrdio nemoć sovjetske PVO protiv cilja koji leti na visinama preko 20 km, a “Operacija prelet” je nastavljena i pored oštrih, doduše tajnih, protesta predstavnika SSSR-a kroz diplomatske kanale. U-2 je mogao biti praćen na radarima, ali se činilo ne i oboriv. Nisu samo Rusi bili pod budnim kamerama U-2: CIA je svoje nove avione koristila na primer i za prikupljanje podataka o britanskim i francuskim flotama u Sredozemnom moru. Do kraja 1959. godine je iz baze Indžirlik u Turskoj (gde je formiran CIA detašman 10/10 – “WRSP-2”), Nemačke, Japana, Pakistana, Norveške i ostalih SAD savezničkih zemalja obavljeno preko 30 preleta SSSR-a i više misija izviđanja kosim snimanjem iz neutralnog ili drugog bezbednog vazdušnog prostora. Za špijunske misije iznad Kine, u organizaciji CIA, nekoliko U-2 je “dodeljeno” tajvanskim snagama a nafarbane su im i odgovarajuće oznake pripadnosti. Nakon obaranja Pauersa iznad Sverdlovska i raskrinkavanja, a potom i prekidanja “Operacije prelet”, činilo se, da će U-2 izgubiti na svom značaju. Svi detašmani su povučeni u SAD, gde su se “primirili” za kratko vreme, da bi već 1962. godine iz baze Mekkoj na Floridi poletali na obaveštajne zadatke iznad Kube. Avioni U-2 Centralne obaveštajne službe su otkrili sovjetsko vojno prisustvo na tom ostrvu. Operaciji se priključuje i RV SAD (USAF), koji je u međuvremenu počeo da popunjava 4028. eskadrilu za strateško izviđanje sa U-2.

USDoD, USAF

Upravo su ti avioni RV SAD doneli fotografije, koje su potvrdile, da se na Kubi prave silosi za lansiranje balističkih projektila srednjeg dometa. Ovo saznanje je izazvalo krizu na svetskom nivou, a U-2 je opet bio u centru pažnje. Prema američkim izvorima, u periodu 22. oktobar – 6. decembar su izvršena 82 preleta “crvenog ostrva”. Po okončanju kubanske krize, U-2 su angaćovani gde god je to bilo potrebno SAD– iznad Kine, Vijetnama, Nikaragve, Bliskog istoka i iznad ostalih kriznih i potencijalno kriznih područja. Pokušano je i baziranje U-2 na nosače aviona. Detalji eventualnih ovakvih operacija nisu dostupni javnosti, a do sada je jedino procurilo to, da su francuski nuklearni testovi u Pacifiku praćeni pomoću U-2 koji su poletali s nosača, kao i da je CIA kasnije testirala U-2R na nosaču aviona CV-66 America .

Značajno modernizovani U-2R poleteo je avgusta 1967. godine, a naredne godine je prve primerke na korišćenje dobila CIA u svom detašmanu “G”, koji je bio zamaskiran kao 1130 ATTG pri RV SAD. Nova verzija je u potpunosti iskoristila znatno veći potisak motora PW J75-P-13B, koji je iznosio 82,3 kilonjutna na nivou mora. U odnosu na prethodnike, U-2R je bio duži za 4 m i sa razmahom krila povećanim za 7 m, a mogao je da ponese četiri puta više korisnog tereta. i pored veće mase, plafon leta U-2R j eostao oko 23000 m. Dolet je povećan za skoro 5000 km. Pilotska kabina je prostranija za 45%, što je pilotima omogućavalo da nose veće i komfornije skafandere, kao i da bude ugrađeno bolje izbacivo sedište. Početkom osamdesetih godina u upotrebu je uveden TR-1, koji se spolja nije razlikovao od U-2R, već samo po nameni i opremi prilagođenoj za taktičko izviđanje. TR-1 su 1992. godine preimenovani u U-2R, a od 1994. godine traje modernizacija, koja je trebala da sve aktivne vazduhoplovne U-2R i RT ugradnjom motora GE F-118-GE-101 dovede na standard koji je dobio oznaku U-2S, odnosno ST za avione dvosede namenjene za obuku. Avion U-2 će i dalje ostati glavni izviđački avion u SAD.

Međutim, kako je najavljeno, RV SAD planira da avione U-2S penzioniše tokom 2026. godine.

Ovim bi, još jedan protagonista Hladnog rata, otišao u zasluženu penziju.

Za izradu ovog teksta, korišćen je tekst iz knjige: Danko Borojević, Leksikon avijacije iz 2004. godine.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *