Danko Borojević
Raspad bivše jugoslovenske federacije doveo je do nove ere u istoriji Makedonije.
Jedini vojni aerodrom u Makedoniji dotad bio je Petrovac, u blizini grada Skoplja.
Tu su u nekoliko borbenih eskadrila bili stacionirani avioni tipa J-22 Orao, G-2 Galeb, J-21 Jastreb, i Utva-66. Imajući u vidu ne tako mali broj makedonskih pilota u aktivnoj i rezervnoj službi u tadašnjoj JNA, samostalna makedonska država imala je dobru osnovu za razvoj vlastitog vazduhoplovstva. Tadašnji predsednik Makedonije Kiro Gligorov i predstavnici JNA su 21. februara 1992. godine potpisali dogovor za
povlačenje svih vojnika i oficira tadašnje JNA s teritorija Makedonije. Na žalost, deo dogovora je podrazumevao i povlačenje kompletne borbene tehnike, uključujući borbene avione, te celo prateće naoružanje i rezervne delove. Svojevremeno se u medijima provlačila informacija da su Makedonci tražili od JNA da im ostavi nekoliko aviona Jastreb, ali da je to vojni vrh odbio. Međutim, činjenica je drugačija, politički vrh tadašnje Makedonije jednostavno ništa nije tražio od JNA osim da kompletno napusti teritoriju novostvorene države. Da su makedonski političari zatražili nešto vojne tehnike, JNA bi to i ispoštovala. Razlog je bio jasan, Makedonci i Srbi kroz zajedničku istoriju nikada nisu bili u konfliktu i imali su odlične međusobne odnose.
STVARANJE MAKEDONSKOG VAZDUHOPLOVSTVA
Krajem marta 1992. godine i zadnji vojnik JNA napušta teritoriju Makedonije. Tada
se nametnulo pitanje i potreba formiranja nove vojne strukture koju je trebalo izgraditi iz temelja.
Već 10. aprila 1992. godine prvi predsednik Republike Makedonije Kiro Gligorov
potpisao je Odluku br. 60, kojom je formirana Vojna komanda Ratnog vazduhoplovstva i
protivvazdušne odbrane.
Vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana Makedonije prema toj odluci sastoji se
od: komande Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane, vazduhoplovne brigade, lake artiljerije i protivavionskog raketnog puka, puka VING i vazduhoplovne baze.
Prema planu letenja od 9. juna 1992. godine, za letački dan izabran je 10. juni 1992.
godine, kad je poletela prva makedonska posada iznad samostalne Makedonije. Tog dana poleteli su starešine major Ilijevski Dane i kapetan Aleksandar Manev, u avionu Utva-75. Let je trajao od 10.15 do 10.35 časova iznad pilotske zone Drečevo. U čast ovog istorijskog događaja, 10. jun se tradicionalno proslavlja kao Dan makedonske vazduhoplovstva.
U to vreme rat u BiH i Hrvatskoj bio je u punom jeku, i međunarodna zajednica je uvela
embargo na uvoz oružja i borbene tehnike. Embargo je vredeo za sve republike i države bivše Jugoslavije. Tako je makedonsko vazduhoplovstvo ostalo bez bilo kakve mogućnosti nabavke borbenih vazduhoplova. Zbog održavanja trenaže makedonskih vojnih pilota, Makedonski vazduhoplovni savez ustupa RV Makedonije četiri klipna aviona Utva-75 za osnovnu obuku u motornom letenju. Tim se avionima pridružio i jedan avion Utva-66, koja je ostala nakon povlačenja JNA. Ovih pet aviona označili su skromne početke Ratnog vazduhoplovstva Makedonije.
Već 1993. godine Avijacijska brigada (abr) bila je sastavljena od: komande, dve
avijacijske eskadrile, protivoklopne helikopterske eskadrile (pohe), transportne
helikopterske eskadrile (trhe) i odeljenja za izviđanje i vezu.
Dana 28. juna 1994. godine, u 09.32 časa RV Makedonije dobija svoj prvi helikopter
tipa Mi-17. Od tog dana Makedonci su nabavili više vazduhoplova samim tim izlazeći iz režima embarga na nabavku naoružanja.
Izbijanjem pobune Albanaca u Makedoniji i otvorenog vojnog konflikta u martu 2001.
godine, javlja se potreba za povećanjem broja borbenih vazduhoplova u RV Makedonije.
Odlučeno je da se nabave jurišni avioni Su-25 Frogfut.
SUHOJ Su-25 FROGFUT U MAKEDONIJI
U samom početku borbenih dejstava korišćeni su helikopteri Mi-17, uglavnom za
misije transporta i desanta. Kasnije su nabavljena još četiri helikoptera Mi-8MT, kao i deset borbenih helikoptera Mi-24V i dva Mi-24K koji su ponekad tokom operacije suzbijanja albanskih terorista u ugroženim regionima države imali čak četiri do pet letova dnevno.
U junu 2001. godine stižu i četiri jurišna aviona Suhoj Su-25. Tri jednoseda Su-25 i
jedan trenažni dvosed. Avioni su isporučeni s kompletnim naoružanjem – od bombi
FAB-100, FAB-250 i FAB-500, pa sve do laserski navođenih raketa vazduh–zemlja tipa H-25 i raketa vazduh-vazduh R-60 (koje nisu operativno korišćene). Kupljeni su u Ukrajini, pa je tako tamo u bazi Saki, na Krimu, ujedno izvršena i kompletna obuka
pilota i tehničkog osoblja. Avioni su remontovani u Belorusiji u Remontnom zavodu
Baranoviči gde su i ofarbani. Jedino su oznake dobili u Makedoniji. Kasnije se
pokazalo da je ta maskirna šema za Makedoniju bila odličan izbor.
Makedonski Su-25 originalno su napravljeni za frontovsku avijaciju Sovjetskog
Saveza, dakle nisu izvozne verzije ovog tipa. Nabavljeni su iz Ukrajine gde su nakon
raspada Sovjetskog Saveza i podele oružja unutar samog SSSR-a i ostali. Avioni su pre prodaje služili u RV Ukrajine. Za nabavu su odabrani jer u tom trenutku nije bilo
drugog raspoloživog tipa aviona kojeg je Makedonija bila u mogućnosti kupiti, a Ukrajina voljna prodati. Ostali avioni su bili ili preskupi ili su zahtevali veće
servisne radove koje zbog hitnosti stavljanja u upotrebu Makedonija nije sebi mogla
priuštiti.
Avion je veoma robustan i prema informacijama s terena, jednostavan je za održavanje čak i u terenskim uslovima. U slučaju nužde, određeni broj sati naleta se može napraviti i na običnom dizel gorivu za automobile. Piloti i mehaničari koji su za vreme Jugoslavije radili na ranijim tipovima aviona – posebno na J-22 Orao, slažu se da je Su-25 mnogo robusniji i lakši za upotrebu. Jedini problem u Makedoniji je bio sama veličina aviona – prevelik za hangare i skloništa koja su konstruisana za ranije tipove aviona, pre svega zbog velikog raspona krila i visokog vertikalnog stabilizatora. Zato je konstantna izloženost suncu i vremenskim uslovima pridonela izbleđivanju boje već posle pola godine od njihovog dolaska i stavljanja u upotrebu.
Prema makedonskim pilotima koji su leteli na Su-25, ovi su avioni daleko bolji i
jednostavniji za letenje nego što su bili jurišni borbeni avioni jugoslavenske
proizvodnje. Neki su čak bili i oduševljeni njihovim performansa, izdržljivošću i
mogućnostima.
Suhoji nose standardne oznake RV Makedonije: trougao na desnom krilu (gore), na
levom krilu (dolje) i sa svake strane po jedna nacionalna oznaka u delu trupa između
izduvnika motora i horizontalnih stabilizatora. Avioni nose i makedonske zastave na vertikalnim stabilizatorima i na nosu, a izuzetak je dvosed s brojem 120 koji nosi zastavu samo na vertikalnom stabilizatoru.
U AKCIJI
Avioni nose eskadrilske brojeve na nosu: 120 (Su -25UB) ,121, 122 i 123. Ove su oznake
dobili u vazduhoplovnoj bazi Petrovac, odmah po dolaska iz Ukrajine. Ubrzo pošto su
dobili oznake, uključeni su u sastav 101. vazduhoplovne eskadrile (101. ve), koja je tada u sastavu imala školske avione Zlin 242L. Prvih dana posle njihovog dolaska u
Makedoniju, korišćeni su kao sredstvo za stvaranje panike i zaplašivanje terorista u skopskom selu Aračinovo koje je bilo kompletno zauzeto od strane albanskih terorista.
Zatim se popis akcija u kojim ovi avioni sudeluju poprilično proširuje. Korišćeni su u sve tri regije obuhvaćene borbenim aktivnostima – na tetovskom, kumanovskom i
skopskom frontu. Najveća i najintenzivnija akcija u kojoj su sudelovali bila je ona za
suzbijanje terorista sa Skopske Crne Gore u okolini sela Raduše i Ljuboten. Prema
neslužbenim podacima, ovi su avioni samo u selu Raduša delovali s većim brojem bombi FAB-250. Bombe FAB-500 kačene su na avione ali nikada nisu korišćene tokom sukoba.
Posle završetka sukoba korišćene su na poligonu Krivolak tokom bojevih gađanja.
Makedonske odbrambene snage su u samo nekoliko dana kompletno razbile terorističke formacije, te teroriste naterale da se povuku na Kosovo. Standardno naoružanje tokom sukoba bila su četiri lansera nevođenih raketnih zrna UB-32 kalibra 57 mm, lanseri nevođenih raketnih zrna kalibra 80 mm i četiri bombe FAB-250.
POSLE OHRIDSKOG SPORAZUMA
Potpisivanje Ohridskog sporazum označio je kraj borbenih aktivnosti. U to vreme je
RV Makedonije postiglo vrhunac u borbenoj spremnosti i kapacitetu za odgovor na bilo kakve provokacije ili agresiju, bez obzira da li one dolaze iz unutrašnjosti ili spolja.
U vremenskom periodu od nekoliko meseci posle potpisivanja mirovnog sporazuma, makedonski Su-25 su uz pomoć borbenih helikoptera Mi-24 svakodnevno patrolirali
iznad makedonske teritorije, i bili su spremni u bilo koje vreme odgovoriti na bilo
kakvu pretnju po bezbednost države.
Krajem 2001. godine RV i PVO Makedonije otpočinje transformaciju i
reorganizaciju, pa su tako i jedinice dobile nova imena. Suhoji su ostali aktivni sve do kraja 2003. godine, a jedan od zadnjih letova su imali za aeromiting u Kumanovu na sportskom aerodromu Adži Tepe. Tog dana je leteo Su-25 sa brojem 123 zajedno s još dva helikoptera Mi-24V ( sa brojevima 210 i 209) u formaciji na maloj visini dok je u brišućem letu pokraj njih proleteo dvosed (sa brojem 120) što je bilo vrlo atraktivno za publiku, pa su piloti nagrađeni ovacijama. To je bilo zadnje javno pojavljivanje jurišnika Su-25 iznad Makedonije, pre njihovog povlačenja iz naoružanja RV i PVO Makedonije.
Jurišnici Su-25 povučeni su iz naoružanja zbog sugestija sa strane i iz NATO
saveza. Oni nisu bili NATO kompatibilni, a konstantno se provlačila i teza da nemaju budućnost u malom i kompaktnom vazduhoplovstva, kao što je makedonsko.
Proteklih godina bilo je nekoliko pokušaja da budu prodani. Najbliže prodaji bili
su 2006/2007. godine kada su trebali otići u Gruziju. Ali je Ruska Federacija svojim
pritiskom zaustavila prodaju i avioni su ostali u Makedoniji. Proteklih je godina u
nekoliko navrata bilo i pokušaja za njihovo vraćanje u operativnu upotrebu i
modernizaciju, ali bez uspeha. Za to je bila potrebna veća politička volja. Ovi su avioni svojevremeno bili dobra osnova za daljnji razvoj borbene avijacije u Makedoniji. Njihovim povlačenjem iz naoružanja, od toga se odustalo.
(autor se na saradnji oko teksta i fotografija zahvljuje Draganu Cvetić. Izvor
knjiga: Danko Borojević, Dragi Ivić, Željko Ubović, Vazduhoplovne snage bivših
republika SFRJ 1992-2015)