Turska i SAD razgovaraju o suprotstavljenim interesima u severoistočnim kurdskim regionima Sirije.
Od pada Asadovog režima u Siriji, Turska je predvodila napore za uspostavljanje odnosa sa novom vladom, koju predvode snage islamističke grupe Hajat Tahrir al Šam (HTŠ).
Nakon što je Turska u subotu ponovo otvorila svoju ambasadu u Damasku, među prvima koja je to učinila nakon što su pobunjeničke grupe ušle u grad pre nedelju dana, turski ministar odbrane Jašar Guler rekao je u nedelju da će njegova zemlja ponuditi obuku novih bezbednosnih snaga Sirije “ako to bude zatraženo.”
Međutim, Guler je dodao da će Turska razgovarati o sopstvenom vojnom prisustvu u Siriji samo „kada se stvore neophodni uslovi“.
Turska je uspostavila radne odnose sa HTŠ pre mnogo godina, nakon što je grupa preuzela upravljanje pobunjeničkom enklavom oko grada Idliba, blizu turske granice.
Oružane snage Turske imaju hiljade vojnika stacioniranih u severoistočnom delu zemlje, uključujući pogranične oblasti koje su pre mnogo godina zauzele od milicije sirijskih Kurda, poznate kao Sirijske demokratske snage (SDF).
Odnosi Ankare sa HTŠ nisu tako bliski kao oni sa Sirijskom nacionalnom armijom (SNA), savezom koji uključuje tvrdokorne džihadističke borce, koji se trenutno bori protiv SDF i navodno deluje direktno pod uticajem Turske.
Međutim, Turska je dozvolila HTŠ – koju su Turska, SAD i UN označile kao terorističku grupu – da izgradi solidnu ekonomiju u Idlibu, istovremeno ga štiteći od direktnih napada režimskih snaga. Takođe se verovatno znalo za planove za operaciju zauzimanja Alepa, što je na kraju dovelo do potpunog kolapsa režima.
Guler je naglasio da je nova sirijska vlada do sada rekla prave stvari o tome kako namerava da vlada.
„U prvoj izjavi najavili su da će poštovati sve vladine institucije, UN i druge međunarodne organizacije. Mislimo da treba da vidimo šta će nova administracija da uradi i da im damo šansu.”
Turski ministar spoljnih poslova Hakan Fidan složio se sa Gulerom, rekavši u petak za lokalni kanal NTV: „Ono što govore i šta rade se poklapaju. Oni su na dobrom putu.”
Poslednjih dana Turska je u više navrata signalizirala da namerava da prizna i podrži novu vladu Sirije, brzo utvrđujući činjenice na terenu kako bi se učvrstila kao najvažniji saveznik zemlje, nakon povlačenja većine ruskih i iranskih snaga koje su podržavale Asadov režim .
Šef turske obaveštajne službe Ibrahim Kalin bio je prvi strani zvaničnik koji je otputovao u Damask otkako je nova vlada preuzela kontrolu, sastao se sa liderom HTŠ Ahmadom al Šarom (el-Džulanijem) i molio se u prestoničkoj džamiji Umajad u veoma simboličnom činu.
Fidan je u petak ponovio da je njegova zemlja odigrala centralnu ulogu u padu režima.
„Mi smo utrli put da ovo bude beskrvno nastavkom fokusiranih razgovora“, rekao je on.
„Najvažnije pitanje koje je trebalo da se uradi bilo je da Rusi ne ulaze u jednačinu“, nastavio je Fidan. „Došao je iranski ministar spoljnih poslova i sastali smo se sa Rusima i Irancima u Dohi i razgovarali o određenim pitanjima“.
„Da je podržan režim, mogao bi biti veoma krvav. Rusi i Iranci su videli da nema smisla da se ovo nastavlja; nakon određenog trenutka, pozvali su ih i Asad je otišao te večeri”.
U istom intervjuu, Fidan je tvrdio da je kurdska YPG milicija, koja je deo SDF, ostala „strateška meta“.
Fidanovi komentari došli su ubrzo nakon što se sastao sa američkim državnim sekretarom Antonijem Blinkenom i činilo se da su u suprotnosti sa duhom diskusije, koja se fokusirala na pronalaženje zajedničkog jezika za izglađivanje tranzicije vlasti u Siriji.
Dok SNA koju podržava Turska nastavlja da se bori protiv SDF, američke snage podržavaju kurdsku miliciju i stacionirane su u oblastima koje ona drži.
Savez SAD-SDF je nekada počeo kao deo međunarodne koalicije za poraz Islamske države u Siriji i Iraku, koji je takođe uključivao Tursku.
„Naše zemlje su radile veoma naporno i dale mnogo tokom mnogo godina kako bi osigurale eliminaciju teritorijalnog kalifata Islamske države, kako bi osigurale da se pretnja više ne podiže, i imperativ je da nastavimo sa tim naporima“, rekao je Blinken dok je bio u poseti Ankari.
Turska tvrdi da SDF predvodi kurdska YPG milicija, koju Ankara vidi kao saveznika Kurdistanske radničke partije (PKK), terorističke grupe protiv koje se bori decenijama.
Obavešteni američki zvaničnik rekao je Rojtersu da su Fidan i Blinken razgovarali o sporazumu koji je omogućio SDF da se bezbedno povuče iz grada Manbidža, koji je preuzela SNA koju podržava Turska. Navodno su se složili oko važnosti održavanja kontrole SDF nad velikim zarobljeničkim logorima u kojima se nalaze bivši borci Islamske države i njihove porodice.
„Prioritet Turske u Siriji je da obezbedi stabilnost… što je pre moguće, da spreči terorizam da zavlada i da spreči Islamsku državu i PKK da tamo dominiraju“, rekao je Fidan.
Guler je u nedelju ponovio Fidanovu izjavu da je uništenje YPG, centralne komponente SDF, i dalje glavni prioritet.
„Terorističke organizacije PKKi YPG u Siriji biće uništene pre ili kasnije“, rekao je on. „Članovi ovih organizacija koji su došli izvan Sirije moraće da je napuste. Sirijci među njima moraće da polože oružje.
Takođe je bio u suprotnosti sa američkim upozorenjima o nadolazećem ponovnom oživljavanju Islamske države, navodeći: „Da li je neko čuo za bilo kakav napad Islamske države u Siriji u poslednje tri godine? Trenutno ne vidimo niti čujemo ništa o njoj”.
da to je tacno da ce turska kao do sad a li sad i vise ce pomagati sirijskom narodu prvo da izadje od ovog haosa o kome se nalazi.a naravno da ce i novoj sirijskoj armiji pomoci o svemu da ona bude jedna moderna armija koja moze da brani svoju zemlju.tu nema dileme da ce tako biti.cak moze se desiti da nova sirijska vlast zatrazi prisustvo turske armije u siriji sve dok ona ne bude u stanju da sama odrzi mir i stabilnost sirije.
Turska će pomoći Siriji samo na jedan jedini način – da izađe iz nje. Nije im bilo dosta što su okupirali skoro čitav arapski svijet stoljećima no bi sad opet da im kroje sudbinu. Jedva su ih Arapi išćerali 1919-te, a sad se Turci opet tamo uvukuju koristeći bezvlašće i haos i tamošnju petu kolonu.
setite se one recenice
..
… bolje da kaure trazite u njihovim satorima sa sabljama nego da ih u svojim cekate sa kasikama..
…
sto sam stariji, sve bolje razumem Njegosa…
…
vreme Njegoseve i ovo danasnje… isto je, ma kako to cudno zvucalo
…
Istina je ratovali smo sa Turcima skoro 500 godina. I Njegoš je mrzio Otomansku imperiju ka i sve okupatore. Ali nije mrzio ljude ni muslimane moj dobri Evanse. Sjetite se, Ali paša Rizvanbegović-Stočević mu je bio pobratim. Obojica su bili reformatori i modernizatori – Njegoš Crne Gore, a Ali paša Bosne i Hercegovine. I isti Njegoš piše Osman paši Skopljaku 1847-me: “Kada sa mnom govoriš kao moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kada govoriš kao tuđin, kako Azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, mene je to protivno i svakome bi blagorodno mislećem čovjeku protivno bilo…”
Najbolji stih Njegošev je po meni: “Što je čovjek a mora bit čovjek”. U tom jednom stihu sažeto je sveukupno naše bitisanje, naš put, naša prošlost, sadašnjost i budućnost. A upravo je taj stih Njegošev umjetnica Adela Zejnilagić 2013-te (u povodu Jubileja – 200 godina od Njegoševog rođenja) uzela za moto svoje izložbe o Njegošu.
da se podsetimo..
…
U jedan boj Bjelopavlića i Turaka spuškijeh u Malu glavicu, rani se Hajdar Cukić, Turčin iz Spuža. Iako se govorilo da ga je ubio Stano Ružin, bjelopavlićki junak, koji je druge Turke bio i sjeka, te mu stoga i poslije njegove smrti živi ime među srpskijem i turskijem narodom, ali iako je vojska govorila da ga je Stano ranio, budući da su mloge puške pucale ka obično u boj, te stoga se ne može pravo znat, je li ga Stano ranio, teke se zna da je Stano otiša da ga vidi i mu po običaju rane čestita. A to je bilo ovako.
Pošto se boj razdvoji, pošli su Turci i Bjelopavlići svatko doma. No Stano, kad ču da mu je prijatelj Hajdar ranjen, nije ima mira da počine od boja umoran kod svoje kuće, no uze jednoga ovna na rame i preko Bjelopavlića dođe u Spuž, između turskijeh kuća i straža u varoš, na vrata Hajdarova zakuca, a kad se otvoriše Stano nazva: ”Doro veče!” Hajdar nema kad već ka druga čeljad da odgovori: ”Dobra ti sreća!”, no ležeći reče: ”A što si doša Stano maniti od Boga jakoga naša!”. Stano reče: «Doša sam da ti rane čestitam i da vidim o’li umrijet od rane? Pa kad se govori da sam te ja ubio , hoću da te ja vidim i moga ovna oderem i u njegovu ti kožu rane obložim». Reče Hajdar: «Ej, Stano maniti, ne znaš da ćeš mi rane otrovat i čast obrljat, ako te Turci ubiju idući k meni? Tijem ubijaš čast moju i moga svakoga! A što si me danas ubio, to da ti je prosto pred Bogom i ljuđima, a ovo čim me ubijaš danas ako pogineš, to ti neprosto, već prokleto pred Bogom i ljuđima i haram ti hljeb prijateljski, koji smo zajedno izjeli! Ti znaš Stano, što si Turcima zla učinio? Bi te radije Turci ubili no dvadeset drugijeh Brđana, a sad si donio glavu da ti ju lasno uzmu i pobiju na spuški grad, ka što su željeli to viđet!» Stano: «Ne boj se Turčine, nije mene lasno ufatit. Ako mi preteknu put, kudijen sam doša, ja ću skočit u vodu Zetu, preplivat i uteć.» Pa nije Stana sve brkalo, no zakla o odrije ovna i obloži rane Hajdarove u kožu pa reče: «Zbogom Hajdare, i da si prost, i ti mene oprosti ako me Turci noćas ubiju; ako me ne ubiju, a ti ozdraviš, viđećemo se onadar; no sad zbogom!» I Stano zapetom puškom iskoči iz kuće, kroz varoš i turski narod, po noći, nevišelicom. Kako je kroz Turke proša, on zna, a da je doma zdravo doša, to i drugi znaju.
Hvala Vam velika na ovome podsjetniku na junačka i čojska vremena!
Red je da odgovorim kratkim odjeljkom kako je kapetan Osman Mušović reagovao kad je čuo za pogibiju serdara Mrkoja u znamenitome boju na Moraču 1820-te:
“A nije poginuo serdar Mrkoje, ni-da-Bog! Jazuk je doboga izgubit onakvoga čojka i komšiju! Istina, bio je krvnik turski, ali je bio svijetli obraz sebe i nama. Od onakvoga komšije moglo je biti Turcima štete, a nikad sramote, koja je gora! Sjutra kad dođe vakat da se mirimo, kome ćete poslat građane da vi na stanak dođe, s kim ćete mir činjet i narodne poslove svršavat? Sve će vi biti tanko i mršavo bez Mrkoja serdara. Tako i rat kad bidne, onakvijema treba prvo objavit, sa onakvijem se mili bit, miriti…”