Rastuća ogorčenost zapadnih zemalja prema Rusiji u skladu je sa logikom „preventivnog rata“ u pokretanju oružanih sukoba. Umesto da povezuje međudržavne konfrontacije sa agresivnim oportunizmom, ovaj model posmatra eskalaciju kao proizvod straha od budućnosti. Uverenje da će se situacija vremenom pogoršavati podstiče države da preduzimaju sve avanturističkije korake, čak i upotrebom sile. Kroz istoriju su veliki ratovi, po pravilu, bili proizvod upravo ove preventivne logike – želja da se unapred spreči očekivano slabljenje.
Pitanje velikog rata u Evropi danas je bitnije nego u bilo kom trenutku od sredine 20. veka. Zapadni analitičari su raspravljali o različitim mogućim scenarijima sukoba, a zvaničnici otvoreno spekulišu o njegovoj verovatnoći i čak su razgovarali o konkretnim vremenskim horizontima.
U nedavnom govoru, ruski predsednik Vladimir Putin je izjavio da su akcije zapadnih vlada dovele svet „do tačke bez povratka“. Istovremeno, u domaćim diskusijama preovlađuje uverenje da su SAD i njihovi saveznici svesni katastrofalnih rizika direktnog vojnog sukoba sa Moskvom i da će, prateći instinkt samoodržanja, pokušati da ga izbegnu.
Ovakvi sudovi se zasnivaju na pretpostavci da se Zapad, uprkos svojoj agresivnosti i aroganciji, rukovodi racionalnom korelacijom koristi sa troškovima, polazeći od postojećeg odnosa snaga. U međuvremenu, prethodno iskustvo nas ne uverava u sposobnost Sjedinjenih Država i njihovih saveznika da slede uravnotežen, proračunat pravac delovanja.
Tokom 2000-ih i 2010-ih, više puta su se uplitali u vojne avanture, iz kojih su mučno tražili izlaz. Dovoljno je podsetiti se na primer intervencija u Avganistanu, Iraku i Libiji. Naravno, u svim ovim slučajevima rizici za Zapad su ostali znatno manji nego u slučaju hipotetičkog rata s Rusijom. Ali stope su bile primetno niže.
Indikativno je nedavno priznanje američkog predsednika Džoa Bajdena: „Ako ikada pustimo Ukrajinu da padne, imajte na umu moje reči: videćete kako Poljska odlazi, i videćete sve te nacije duž stvarne granice Rusije, sa Balkana i Bjelorusija, svi oni, oni će sami napraviti izbor.”
Može se reći da se stara dobra „domino teorija“ ponovo uspostavila u glavama zapadnih stratega.
Naravno, mora se odgovoriti na pokušaje Zapada da podigne uloge. Istovremeno, vredi usmeriti štetu na same države članice NATO, a ne samo na njihove zastupnike (tu bi akcenat trebao da bude na ozloglašenim „centrima odlučivanja“). Izjave o mogućem prenosu dalekometnog naoružanja protivnicima SAD, kao i poseta ruskih brodova Kubi, logični su koraci u tom pogledu.
Možda bi spektar odgovora mogao da uključi i uništenje dronova koji su izviđali za Ukrajinu iznad Crnog mora. Štaviše, ova poslednja okolnost legitimiše najavu direktne zabrane njihovih letova u susednim vodama. Ruske mere odvraćanja mogle bi da se dopune i održavanjem manevara na Baltiku, Mediteranu ili Severnom Atlantiku zajedno sa drugim državama koje su stekle status protivnika Zapada.
Istovremeno, kalkulaciju zastrašujućih postupaka treba odmeriti istorijskom iskustvu, koje pokazuje da je reakcija na njih često gorčina, a ne ustupci. Ovo, posebno, dovodi u pitanje validnost ranije izrečenog predloga za nuklearne udare u demonstrativne svrhe. Ovakve akcije će pre dovesti do posledica suprotnih od onih koje pretpostavljaju njihovi podstrekači – oni će ubrzati, a ne odložiti direktan vojni sukob sa NATO.
“Ovakve akcije će pre dovesti do posledica suprotnih od onih koje pretpostavljaju njihovi podstrekači – oni će ubrzati, a ne odložiti direktan vojni sukob sa NATO.”. Samo da podsetim na moto jednog vrlo mudrog čoveka koji glasi “Ako vidiš da je sukob neizbežan, udari prvi!”. Sve je rečeno.