Za Trampovu administraciju bi moglo biti previše da očekuje da će Evropa garantovati ukrajinsko mirovno rešenje u čijem stvaranju nisu učestvovali.
Uspaničen odlukom predsednika Trampa da ne pozove Evropu za sto dok njegov tim razgovara o miru između Rusije i Ukrajine sa najvišim ruskim zvaničnicima, francuski predsednik Emanuel Makron sazvao je nedavno sastanak u Parizu sa britanskim, nemačkim i drugim evropskim liderima kako bi odlučio kako da odgovori.
Međutim, dok su evropski lideri razgovarali u Jelisejskoj palati, rascepi koji muče Evropu kada traži ujedinjeni front u vojnim, diplomatskim ili ekonomskim pitanjima već su bili očigledni. S jedne strane, britanski premijer Keir Starmer rekao je da će razmotriti slanje trupa u Ukrajinu kako bi garantovao njenu bezbednost nakon mirovnog sporazuma. S druge strane, bivši nemački kancelar Olaf Šolc nazvao je tu ideju „preuranjenom“ i „veoma neprikladnom“. Poljski zvaničnici su takođe odbacili ideju o poljskoj vojnoj ulozi u Ukrajini.
Razlike između evropskih lidera oko zajedničkog vojnog prisustva u Ukrajini i širih stvari u vezi sa Trampovim diplomatskim uvertirama Rusiji naglašavaju opasnosti pretpostavke da Evropa ima političko sredstvo da, kako je pre neki dan pozvao ministar odbrane Pit Hegset, „vodi sa fronta“.
Može li to Evropa? A šta se dešava ako ne može?
Američki pozivi na više evropskog liderstva i manje američkog učešća na kontinentu – i rizik od evropske paralize (dok se zemlje članice bore sa sopstvenim biračkim jedinicama kod kuće i izazovima u inostranstvu) – mogli bi da podstaknu više ruske agresije, destabilizuju Evropu i ostave Sjedinjene Države da se suoče sa ohrabrenim protivnicima u Moskvi, Pekingu i drugde.
Globalni lideri imaju tendenciju da govore o Evropi na isti način na koji govore o Rusiji, Kini i drugim nacijama. Međutim, da kažem očigledno, Evropa nije nacija. To je kolektiv koji po multinacionalnim pitanjima radi kroz multilateralne institucije, pre svega NATO i Evropsku uniju. Te institucije zahtevaju konsenzus pre delovanja i, što nije iznenađujuće, često se bore da ga pronađu.
Ono što je težilo da forsira konsenzus i održi evropsko jedinstvo, posebno u ključnim trenucima međunarodne krize, jeste američko vođstvo. To je istina od najranijih dana posleratne ere, a tako je i danas.
NATO, proizvod Severnoatlantskog sporazuma iz 1949. godine, nije bio prvi posleratni evropski odbrambeni savez. Umesto toga, NATO je sledio Briselski pakt, koji su Britanija, Francuska, Belgija, Luksemburg i Holandija potpisale u martu 1948. godine. Znakovito je da je Evropa znala da ovaj sporazum neće sprečiti Sovjete da preuzmu kontinent jer nije uključivao Sjedinjene Države.
U godinama koje su usledile, bilo zvanično kroz NATO ili nezvanično kroz improvizovane zapadne koalicije, Zapad nije delovao nasilno po vojnim pitanjima u odsustvu rukovodstva SAD.
Na primer, tek kada je Vašington odlučio da preduzme odlučnu akciju 1995. godine da zaustavi rat u BiH, NATO je pokrenuo kampanju koja je postavila temelje za Dejtonski sporazum uz posredovanje SAD, koji je doneo mir u BiH kasnije te godine.
Da neko ne sumnja u važnost rukovodstva SAD, uporedite odgovor Zapada na na rusku aneksiju Krima 2014. godine sa odgovorom Zapada na rusku invaziju na Ukrajinu 2022. godine.
Što se tiče prvog, predsednik Obama je odlučio da ne šalje oružje u Kijev, uveo je samo manje sankcije ruskim pojedincima i privatnim institucijama i uglavnom je izbegavao diplomatske napore da okonča rat. Uprkos zabrinutosti zbogruske aneksije, Evropa se nije okupila da sama preduzme hrabriju akciju. Na kraju, Zapad je prihvatio rusko zauzimanje Krima (iako ne zvanično).
Za ovo drugo, predsednik Bajden je odlučio da se snažno suprotstavi Putinovoj invaziji, stvorio je široku koaliciju zapadnih nacija da koordiniše sveobuhvatnu strategiju i blisko je sarađivao sa tim nacijama kako bi Kijevu obezbedio sve smrtonosnije oružje i uveo sve strože sankcije Moskvi. Samo zbog tih akcija koje predvode SAD Ukrajina je do danas odbila pokušaj osvajanja Rusije.
Sada Tramp i njegov tim pozivaju na mirovni sporazum između Rusije i Ukrajine, prihvatanje Krima kao dela Rusije, bez članstva Ukrajine u NATO i bezbednosne garancije za Ukrajinu koje podržavaju evropske i neevropske — ali ne i američke — trupe.
„Očuvanje evropske bezbednosti mora biti imperativ za evropske članice NATO“, izjavio je Hegset, objašnjavajući da bezbednost Evrope neće biti najviši prioritet Vašingtona. „Kao deo ove, Evropa mora da obezbedi ogroman deo buduće smrtonosne i nesmrtonosne pomoći Ukrajini”.
Da bi se to dogodilo, Tramp poziva članice NATO da povećaju svoju potrošnju na odbranu na pet odsto svog bruto domaćeg proizvoda, iako je standard NATO dva odsto, a sam Vašington troši samo oko tri odsto.Da li će Evropa, delujući sama nakon mirovnog sporazuma u čijem oblikovanju nije igrala nikakvu ulogu, pojačati dovoljno snažno da odvrati Rusiju od nastavka rata protiv Ukrajine i odlaska u istočnu Evropu?
Sve u svemu, ovo izgleda kao strašno rizična opklada za novi tim u Vašingtonu.