Mirovni sporazum između Jermenije i Azerbejdžana, postignut uz posredovanje Donalda Trampa, kojim se Sjedinjenim Državama na 99 godina predaje upravljanje Zangezurskim koridorom, predstavlja jedan od najvećih geopolitičkih udara za Iran u novijoj istoriji. Zvanični Teheran tvrdi da koridora neće biti.
Iranski analitičari smatraju da je nakon Jermenije, koja je direktno izgubila kontrolu nad delom svoje teritorije, upravo Iran najveći gubitnik ove nagodbe. Teheran sada na svojoj severozapadnoj granici dobija američki projekat strateškog značaja, koji ne samo da povezuje Azerbejdžan i Tursku u jedinstvenu geopolitičku osovinu, već i omogućava Vašingtonu da fizički i bezbednosno zakorači u region koji je decenijama bio pod dominantnim uticajem Irana i Rusije. Iran je oštro odbacio američki plan za koridor u Kavkazu, najavivši da će ga blokirati „sa ili bez Rusije“. Vrhovni liderov savetnik Ali Akbar Velajati ocenio je projekat kao „političku izdaju“ i upozorio da koridor neće postati „ulaz za Trampove plaćenike, već njihovo groblje“.
Koridor Zangezur
Ovaj koridor ima duboku stratešku dimenziju. On spaja Azerbejdžan sa njegovom eksklavom Nahčivan i dalje sa Turskom, što je dugogodišnji cilj turskog panturkističkog projekta. Za Iran, koji je računao na Zangezur kao na prirodnu barijeru i kao na jedinu preostalu kopnenu vezu sa Jermenijom nezavisnu od Turske i Azerbejdžana, ovo znači faktičko strateško odsecanje od ključnog dela Južnog Kavkaza. Sada se otvara direktan američki koridor koji ujedno služi i kao bezbednosni pojas za Azerbejdžan, ali i kao novi poluga pritiska na Teheran.
Dodatnu težinu situaciji daje činjenica da je Azerbejdžan već bio umešan u iransko-izraelski sukob, najverovatnije ustupajući svoj vazdušni prostor za izraelske bespilotne letelice koje su vršile operacije protiv iranskih ciljeva. To je najmanje što je Baku mogao da učini za Izrael, koji je ranije naoružao Azerbejdžan za rat se Jermenijom. Sada, uz podršku SAD, ta saradnja može postati institucionalizovana i značajno ojačana. U praksi to znači da će Vašington, zajedno sa Izraelom, uspostaviti stabilan bezbednosni savez sa Bakuom, što će Iran staviti pod dvostruki pritisak – i vojni i politički – na jednoj od njegovih najosetljivijih granica.
Vojna saradnja SAD i Azerbejdžana, koja će uključivati i isporuke američkog naoružanja, daje Bakuu nove kapacitete i samopouzdanje. Istovremeno, Turska dobija dugo priželjkivanu kopnenu vezu sa Azerbejdžanom i dalje sa turkofonim državama Centralne Azije, čime se ostvaruje ključni segment njene panturkističke vizije.
Omča oko Irana
Za Iran, ovaj razvoj događaja predstavlja više od diplomatskog poraza – on je ozbiljna strateška pretnja. Koridor u američkim rukama znači i da će svaki iranski pokušaj uticaja u regionu biti pod nadzorom i potencijalnim ograničenjima Vašingtona. Prisustvo SAD na severozapadnoj i granici sa Nahčivanom omogućava i direktnu vojnu projekciju sile, kao i infrastrukturno povezivanje koje može služiti za brzu mobilizaciju trupa ili vojne tehnike u slučaju krize.
Uz sve to, turski i azerski geopolitički interesi ovim sporazumom postaju u potpunosti ispunjeni, a njihove ambicije samo će rasti. Za Tel Aviv, ovo je prilika da postepeno realizuje svoju dugogodišnju strategiju – slabljenje i moguću fragmentaciju Irana.
Kada se sve sabere, mir između Jermenije i Azerbejdžana, umesto da donese stabilnost Južnom Kavkazu, uvodi novu geopolitičku realnost u kojoj je Iran, posle decenija uticaja, potisnut na marginu, dok se njegovi protivnici – SAD, Izrael, Turska i Azerbejdžan – pozicioniraju direktno na njegov prag.