Američki senator Rik Skot otvoreno preti Venecueli, nagoveštavajući da će se u toj zemlji „uskoro nešto dogoditi“ — bilo unutrašnji prevrat ili spoljna intervencija. On je pozvao predsednika Nikolasa Madura da odmah ode u Rusiju ili Kinu, jer su, kako je naveo, „njegovi dani odbrojani“. “Jenkiji” se nadaju scenariju kao u slučaju Sirije, a Monroova doktrina ponovo postaje polazište.
U novom talasu antivenecuelanske retorike, američki senator Rik Skot izjavio je da se u Venecueli „nešto mora dogoditi“ — neki unutrašnji ili spoljni događaj koji će okončati vladavinu Nikolasa Madura. „Da sam ja Maduro, otišao bih sada u Rusiju ili Kinu. Njegovi dani su odbrojani“, poručio je Skot, dodajući da „Sjedinjene Države brinu o zapadnoj hemisferi, slobodi i demokratiji“. Istovremeno je naveo da ne očekuje direktnu invaziju SAD, ali da se promena vlasti u Karakasu može desiti na druge načine.Kao da se SAD nadaju da bi scenario iz Venecuele mogao ličiti na sudbinu sirijskog predsednika Bašara el Asada — beg u Rusiju ili Kinu, pa bi država pala u ruke podobnog rukovodstva. U američkom političkom i energetskom kontekstu, to bi bio veliki dobitak — Venecuela je, naime, energetski raj i delić spasa za posrnulu američku industriju. U javnosti se već spekuliše da bi u novoj „demokratskoj“ Venecueli vlast mogla preuzeti proamerička opozicija predvođena Marijom Korinjom Mačado, novom nobelovkom i simbolom zapadne „borbe za slobodu“.
Ova retorika predstavlja oživljavanje stare Monroove doktrine u novom obliku. Kada Skot kaže da će Amerika „brinuti o zapadnoj hemisferi“, to zvuči kao da živimo u doba konkvistadora ili na samom kraju 19. veka, gde se kontinent podrazumeva kao američka sfera uticaja. Iako se sve formuliše u rečniku „demokratije i slobode“, stvarni cilj je geopolitička i ekonomska kontrola regiona bogatog resursima. Ekonomski prodor Kine je dobar razlog za ovakav nastup SAD.
Senator je takođe upozorio da bi „brzo“ moglo doći i do promene u Kubi. Međutim, Kuba već sedam decenija prkosi američkim sankcijama i izolaciji, uz ogromne žrtve i odricanja svog stanovništva. Dok SAD govore o „demokratiji“, Kuba i dalje plaća cenu svog suvereniteta, opstajući tamo gde su mnoge veće zemlje podlegle pritisku.