Maksimalistički zahtevi predsednika Donalda Trampa prema Iranu čine verovatnijim novu američku intervenciju.
Eskalacija tenzija između Vašingtona i Teherana naizgled je privremeno ustupila mesto užurbanoj diplomatskoj aktivnosti usmerenoj na sprečavanje rata. Izaslanici i zvaničnici sa obe strane, kao i drugi regionalni akteri, poslednjih nedelja intenzivno putuju između različitih prestonica u pokušaju da pronađu izlaz iz krize.
Prelomni trenutak dogodio se 6. februara, kada su u Omanu održani indirektni razgovori, koje je Tramp opisao kao „veoma dobre“, dok je iranski predsednik ocenio da predstavljaju „korak napred“, uz najavu novih susreta. Sama činjenica da su razgovori u toku ukazuje da nijedna strana ne smatra sukob neizbežnim. Ipak, paralelno prebacivanje američkih pomorskih snaga u Persijski zaliv – ono što je Tramp nazvao svojom „prelepom armadom“ – šalje drugačiju poruku.
Da li je ova mobilizacija uvod u rat ili promišljen pokušaj da se Iran primora na ustupke, teško je sa sigurnošću proceniti. Kod Trampa je namera često pokretna meta. Isti potez može biti pretnja, pregovarački adut ili impulsivna odluka – ponekad sve to istovremeno. Njegova spoljna politika retko prati linearnu logiku; često je improvizovana i oblikovana uticajem poslednjeg sagovornika. Ipak, odsustvo jasne strategije ne znači da ne postoji struktura. Ishodi se i dalje oblikuju pod uticajem snažnih unutrašnjih, regionalnih i ličnih faktora koji Sjedinjene Države mogu gurnuti ka sukobu ili ih od njega odvratiti.
Proratni blok u Vašingtonu glasan je i dobro organizovan. Iranska dijaspora, koja sanja o smeni režima, a u nekim slučajevima i o obnovi monarhije, dobila je novi zamah u Trampovoj eri. Njima se pridružuje poznati savez neokonzervativaca, izraelskih lobista i kongresnih „jastrebova“ – senatori poput Lindzi Gram, Teda Kruza i Toma Kotona — koji Iran vide kao poslednju prepreku američko-izraelskom poretku na Bliskom istoku.
Izraelski premijer Benjamin Netanjahu ima praktično neograničen pristup predsedniku (posetio ga je sedam puta tokom 2025. godine) i pokazao se veštim u predstavljanju svakog iranskog poteza kao egzistencijalne pretnje. Za ovu koaliciju diplomatija ima smisla samo ako rezultira kapitulacijom.
Suprotstavlja im se šira, ali manje organizovana grupacija koja obuhvata različite delove američkog političkog spektra. Posle dve decenije neuspešnih ratova, većina birača nema apetit za novu skupu intervenciju na Bliskom istoku. Oni žele da se vlast usmeri na unutrašnje probleme, a ne na „preoblikovanje“ Irana. Upravo je taj stav doprineo Trampovom povratku u Belu kuću, ali ga je on u međuvremenu sve više napuštao. Odluka da uključi američku vojsku u izraelski rat u junu 2025. godine zapretila je da podeli pokret MAGA, oslobađajući snažan talas desničarskih, populističkih kritika.
Ipak, očigledno je da je Trampa privukla teatralnost vojne sile. Ograničene, spektakularne akcije – poput junskih udara na iranska nuklearna postrojenja ili januarske otmice venecuelanskog lidera Nikolasa Madura – odgovaraju njegovoj sklonosti ka odlučnoj drami bez dugoročne obaveze. One mu omogućavaju da deluje snažno, izbegavajući pritom haotične okupacije kakve su usledile nakon invazija na Irak i Avganistan. Ali Iran nije Venecuela, niti je cilj koji se može slomiti isključivo iz vazduha. Prava smena režima zahtevala bi američke trupe na terenu i preuzimanje odgovornosti za potencijalno haotičnu tranziciju – scenario koji Tramp očigledno želi da izbegne.
Regionalni akteri do sada su doprineli obuzdavanju Trampovih impulsa. Saudijska Arabija, Turska i Katar – države koje predsednik poštuje i čiju podršku često traži – strahuju da bi američko-iranski rat zapalio čitav region. Njihova tiha diplomatija u januaru, čini se, uspela je da ga odvrati, podsećajući da bi zajednička bezbednost Zaliva, tržišta nafte, trgovinske rute i krhke unutrašnje reforme bile dovedene u pitanje. Nijedna od ovih vlada ne voli Iran, ali sve više strahuju od regionalnog požara nego od obuzdane lokalne sile.
Teheran je, sa svoje strane, izvukao teške pouke iz poslednje dve i po godine. Njegovi pokušaji da pokaže uzdržanost u sukobima sa Izraelom i Sjedinjenim Državama protivnici su tumačili kao slabost, što je podstaklo sve agresivniju prinudu. Iranski lideri sada otvoreno govore o odvraćanju kroz odlučnu – pa čak i preventivnu – upotrebu sile. Ukoliko SAD ponovo udare, odgovor bi mogao biti mnogo snažniji nego ranije: direktni, nescenarijski napadi na američku vojnu imovinu, pa čak i na ekonomsku i energetsku infrastrukturu širom Zaliva. Vrhovni vođa Ali Homnei nedavno je upozorio na „regionalni rat“ u slučaju napada. Cilj bi bio internacionalizacija konflikta i pritisak na širi krug aktera da obuzdaju SAD i Izrael.
Sve se to odvija u kontekstu rastućeg, višeslojnog pritiska na iranski režim. Sankcije su snažnije nego ikad, prestonica Teheran suočava se sa nestašicom vode, unutrašnji nemiri postaju egzistencijalna pretnja, praćeni sve brutalnijom represijom, a postoje indicije da izraelske – a možda i američke – tajne službe dodatno podstiču nestabilnost.
Strategija je jasna: zapaliti dovoljno „požara“ da režim bude rastegnut do tačke pucanja. Ali kolaps bi možda odgovarao Izraelu, koji je dugo više voleo slabe i fragmentirane susede nego jake centralizovane države, ali bi za ostatak regiona bio katastrofalan. Iran ima 93 miliona stanovnika – dvostruko više od Iraka – i ogroman politički i bezbednosni vakuum mogao bi izazvati unutrašnje nasilje, ekonomski slom, talas izbeglica i poremećaje u globalnom snabdevanju energijom kakvi nisu viđeni decenijama.
Kuda, onda, vode pregovori? Iste snage koje oblikuju mogućnost sukoba prisutne su i za pregovaračkim stolom. „Jastrebovi“ insistiraju da svaki sporazum mora obuhvatiti ne samo nuklearni program, već i balističke rakete i regionalne saveze Irana. Svesni su da su ti zahtevi gotovo nemogući za Teheran, što je upravo poenta. Pristanak na ograničenje raketa lišio bi Iran osnovnog sredstva odbrane – crvene linije koju nijedna iranska vlada ne može preći, naročito nakon konfrontacije sa Izraelom u junu, koja je pokazala koliko su te sposobnosti ključne. Izrael stoga insistira da se ovaj kapacitet demontira.
Ovakva maksimalistička agenda čini da je verovatnije da će najnovija runda razgovora propasti nego uspeti. Iranska sveobuhvatna kriza dodatno ohrabruje protivnike da izbegnu kompromis koji bi ublažio pritisak. Iskušenje da se Teheran testira još jednom ograničenom vojnom operacijom, kako bi se videlo da li će režim popustiti, sve je snažnije. Iako diplomatija traje, administracija je i ranije koristila nuklearne razgovore kao dimnu zavesu za izraelski vazdušni napad prošle godine.
Ipak, rat nije unapred određen. Trampovi instinkti su transakcioni, a ne ideološki. On želi dogovore koje može predstaviti kao pobede, a ne vojne okupacije koje bi se pretvorile u poraze. Njegovi arapski i muslimanski partneri to razumeju i traže formulu koja bi Iranu omogućila dovoljno dostojanstva da prihvati ograničenja, a Trampu ponudila spektakl uspeha. Diplomatija u Omanu možda još uvek može iznedriti takvo iznenađenje.
U narednim nedeljama, možda i mesecima, postaće jasno koja će sila prevagnuti: gravitaciono privlačenje „jastrebova“ koji veruju da su uslovi konačno oslabili Iran dovoljno da se „završi posao“, ili oprez predsednika koji strahuje da ne postane upravnik još jedne bliskoistočne močvare. Između ta dva pola nalazi se uska staza na kojoj pregovori još mogu pobediti. Da li će je Vašington i Teheran pronaći – pre nego što jedna pogrešna procena zatvori vrata — ostaje ključno pitanje ovog opasnog trenutka.