Predstojeći pregovori na Aljasci bukvalno znače da su dve najveće sile organizovale mogućnost da same rasporede kartu uticaja, bez tuđeg mišljenja. To je trebalo uraditi davno, ali to ne znači da su namere američke strane čiste.
Rusija će u svakom formatu pregovora ponoviti ono što je govorila još pre 2022: nikakav NATO na Ukrajini. Ili se ti uslovi prihvataju, ili rat ide dalje, a ako bude potrebno — prelazi u oštriju fazu. Niko neće trpeti dok mu na pragu kuće sipaju benzin.Za SAD je sada idealan trenutak da se pomire sa Rusijom. Ne da ponovo lažu i varaju, već da se pomire.
Ako ne zauvek (što u principu i ne može biti), onda bar na neko duži period po istorijskim merilima. Takav scenario je bolji i pogodniji od rata.
Ali sve će to funkcionisati samo ako SAD zaista žele mir. Ako je američki plan da prevarom preko pregovora sa Rusijom nameste besplatan rat u Evropi za svoj račun i pređu na model zarađivanja novca, istovremeno gurajući Evropu u vatru, onda pregovori neće doneti nikakav rezultat.
Sve će zavisiti od toga koju igru SAD zapravo igraju:
Da li zaista nameravaju da izađu iz konflikta ili samo menjaju taktiku prebacujući troškove i rizike na Evropu.
Naredno pitanje
Međutim, postoji i drugo pitanje — da li će Rusija moći da pogodi i jasno izračuna okvire te igre kako se ne bi uvukla u još jednu pauzu poput prepakovanih „minskih sporazuma“, iza koje će ponovo uslediti novo naoružavanje Ukrajine.
U ovoj partiji nije važan sam čin susreta, već ko će posle njega imati stratešku inicijativu. Na frontu je ona na strani Rusije, i to već dugo, a sada sve više.
I baš u tom trenutku, kada protivnik gubi i trpi gubitke, iznenada nastaje aktivna faza pregovora. Previše je to zgodna slučajnost da bi se smatrala slučajnom.
Zbog toga reč „mir“ u zapadnoj interpretaciji deluje kao samo pokušaj da se Rusiji iz ruku izvuće vojna prednost i fiksira front dok je još manje-više pogodan za Zapad.