Početak 2026. godine obeležen je najdubljom krizom unutar Severnoatlantskog saveza od njegovog osnivanja. Nakon što je Donald Tramp ponovo pokrenuo pitanje aneksije Grenlanda, pozivajući se na vitalne interese američke nacionalne bezbednosti, transatlantski odnosi su ušli u fazu otvorenog antagonizma. Dok Vašington na talasu nedavne vojne agresije na Venecuelu demonstrira spoljnopolitičku paradigmu zasnovanu na sirovom pravu jačega, evropske prestonice su primorane da hitno redefinišu svoje odbrambene prioritete unutar alijanse koja se čini sve krhkijom.
Jedinstveni evropski front u odbrani suvereniteta
U do sada nezabeleženom diplomatskom potezu, lideri evropskih država– Velike Britanije, Francuske, Nemačke, Italije, Poljske i Španije – istupili su zajedničkim saopštenjem kojim se potvrđuje apsolutni suverenitet Kraljevine Danske nad Grenlandom. Ova koalicija ne samo da je pružila podršku premijerki Mete Frederiksen, već je jasno stavila do znanja da se arktička bezbednost mora rešavati isključivo kroz kolektivne mehanizme, uz striktno poštovanje teritorijalnog integriteta. Holandski i poljski zvaničnici su dodatno naglasili da bi bilo kakav agresivni potez Sjedinjenih Država prema Grenlandu značio defakto kraj NATO pakta, jer bi se time prekršio osnovni princip međusobne odbrane saveznika.
„Donroova doktrina” i povratak politici sile
Strah od američke vojne akcije na Arktiku naglo je porastao nakon šokantne operacije elitnih trupa SAD u Karakasu, gde je otet predsednik Nikolas Maduro. Ovaj događaj poslužio je kao katalizator za ono što analitičari već nazivaju „Donroovom doktrinom” – ažuriranom verzijom Monroove doktrine iz 19. veka, koja Sjedinjenim Državama daje isključivo pravo kontrole nad zapadnom hemisferom. Retorika koja dolazi iz Bele kuće, posebno od strane Stivena Milera, ne ostavlja mnogo prostora za diplomatske finese. Miler je otvoreno izjavio da Sjedinjene Države neće dozvoliti da „međunarodne finese” stoje na putu njihovoj bezbednosti, dodajući provokativno pitanje o samoj legitimnosti danske uprave nad Grenlandom, koju je nazvao prevaziđenim kolonijalnim nasleđem.
Strateški imperativi i vojni značaj ostrva
Za Vašington, kontrola nad Grenlandom nije samo pitanje prestiža već sušta vojna neophodnost u eri novog hladnog rata. Ostrvo predstavlja strateški čvor za američki sistem balističke raketne odbrane, a baza u Pitufiku (bivši Tule) jedna je od najvažnijih tačaka za rano upozoravanje u slučaju nuklearnog napada. Pored vojne kontrole Arktika, Grenland se nalazi na čelu trke za mineralnim resursima koji su neophodni za vojnu industriju i proizvodnju visoke tehnologije. Ovladavanje ovim resursima bi Vašingtonu omogućilo da gotovo u potpunosti eliminiše zavisnost od kineskih metala, što Grenland postavlja u sam centar geostrateške bitke između dve supersile.
Ekonomska ranjivost naspram nacionalnog jedinstva
Dok se velike sile bore za uticaj, Grenland se suočava sa ozbiljnim unutrašnjim ekonomskim izazovima. Centralna banka Danske upozorava na zabrinjavajuće usporavanje rasta i kritičan pad javnih finansija, što je posledica smanjenja izvoza škampa i odlaganja infrastrukturnih projekata. Ova ekonomska ranjivost, kombinovana sa starenjem stanovništva koje bi se moglo smanjiti za 20% do 2050. godine, predstavlja „meki trbuh” koji administracija u Vašingtonu planira da iskoristi. Međutim, uprkos ekonomskim poteškoćama, grenlandski premijer Jens-Frederik Nilsen i njegova nova koaliciona vlada ostaju nepokolebljivi, naglašavajući da Grenland nije predmet za trgovinu već demokratska zemlja čija se budućnost ne može kupovati ili nametnuti silom.
Egzistencijalna pretnja za NATO savez
Zaključno, situacija oko Grenlanda više nije samo lokalni teritorijalni spor, već događaj koji testira opstanak zapadnog vojnog poretka. Izjava danske premijerke Mete Frederiksen da bi američki napad značio „kraj svega” jasno odslikava dubinu jaza koji je nastao između Vašingtona i njegovih tradicionalnih evropskih partnera. Ukoliko Sjedinjene Države nastave sa politikom koja ignoriše suverenitet članica NATO-a, svet bi uskoro mogao biti svedok potpunog kolapsa transatlantske bezbednosne arhitekture, što bi omogućilo drugim regionalnim silama da popune nastali vakuum moći.