Početna oznaka za balističke rakete je bilo slovo S zato je sistem dobo naziv SKAD ( u prevodu prskalica).
Rečenica koja se često u zapadnim krugovima može čuti za SKAD jeste da je to odavno zastarela raketa, pa je često zovu “starica koja odlično grize”. Šezdeset godina stara
raketa, koja još uvek stvara neprijatni osećaj. Za ovu balističku raketu zemlja-zemlja
često kažu da je klon nemačke prve rakete V-2 ( Fau 2), ali okolnosti nastanka dosta
su zapleteni.
Na ruševinama trećeg rajha Sergej Korovljev dobio je zadatak da okupi sa svojom ekipom nemačke raketne stručnjake, kao i nemačku naprednu tehniku kao bi formirao vojni i svmirski raketni program SSSR-a. Uspeh se isplatio posle nekoliko godina kada je na raketnom poligonu Kapustin Jar lansirana (1948) godine prva balistička raketa R-1, koja je uvedena u upotrebu. Raketa je imala veliki broj mana: česte ekplozije na lansirnoj rampi, zatim odstupanja od 7 do 17 km od cilja što
je bilo katastrofalno. Razvoj je okrenut novoj raketi R-2, koja je imala veći domet, ali i stalni problem sa gorivom.Zametak skada počeo se rađati u posebnim biroima, kao što je OKB-1, koji je vodio Kirovljev, koji je sa OKB-2 Isajevom bio zadužen za motor.
Ova dva biroa 1954 godine stvorili su raketu R-11M. Angažovanje Korovljeva na projektu « Sputnjik» proizodnju raketa R-11M premeštena je u pogon 385 u gradiću Zlatoust, gde je rad na skadu nastavio mladi inženjer Viktor Makejev. Nazvali raketu po prskalici.
Raketa R-11M prvi put prikazana je na paradi u čast oktobarske revolucije 1957 godine na Crvenom trgu u Moskvi. Tada raketa nije još uvek imala zvaničan naziv, što je izluđivalo zapadne obaveštajce. Pojavila se u javnosti oznaka T-7A i niko nije znao šta to znači, pa je na kraju američki direktorat za oružje, izviđačku i svemirsku tehnologiju uveo imenovanja sovjetskih raketa po alfanumeričkom pravilu i raketa je dobila naziv SS-1b ( surface-to-surface missile/raketa zemlja-zemlja), a naziv se odnosio na celokupan sistem, ne smao na raketu. Početna oznaka za balističke rakete je bilo slovo S zato je sistem dobo naziv SKAD ( u prevodu prskalica).
Sabiranjem ideja doneta je konačna odluka da sistem dobije naziv SS-1b skad.Skad je poznat pre svega poznata,kao kopnena raketa, ali malo ko zna, ds je skad bio i raketa namenjena za podmornice. Sovjetska mornarica skadove je ugradila na dizel električne podmornice klase Zulu. Bilo je ugrađeno par raketa, ali je sve to bilo daleko od pozitivnih rezultata, pre svega veliko odstupanje rakete čak 8 kilometara od cilja. Osim nepreciznosti podmornica naoružana skadovima morala je držati jednak kurs i dubinu pred ispaljenjem rakete najmnje dva sata interval lansiranja između dve rakete iznosio je 5 minuta.
Sovjeti su izgradili 77 lansera R-11FM ( SS-N-1B skad), koji nije bio uspešan,ali je bio prekretnica u uvođenju novih i savremenijih mornaričkih verzija balističkih projektila.Nikita doneo slavu skaduZvezdani trenutak rakete uslediio je pojavom Nikite Sergejeviča Hruščova, nekadašnjeg zavarivača, političkog komesara u staljingradskoj bici, koji je posle smrti nasledio staljina i odlučio da promeni svet sa oznakom Nuklearni ( ruski jederski). Hruščov je imao
zamisao da celokupna Krasnaja armija postane opremljena raketama i da korisit nuklearno oružje, a skad je posatao vodilja ove zamisli zavarivača iz Ukrajine, a kičma raketno nuklearne podrške postao je skad .Donet je dekret da se raketne brigade preformiraju u strateške raketne jedinice ,a jedinice opremljene sa R-11M preimnovane u operativno taktičke brigade pod komandom kopnene vojske.
Svaka brigada opremljena sa R-11M dobila je devet lansirnih vozila, 200 kamiona i 1200
vojnika. Do raspada Varšavskog pakta bilo je operativno pet brigada uz samu granicu sa NATO, a u Istočnu Nemačku sigle su 1962 godine i to model 8K14 skad B. Potreba za modernizacijom naterala je sovjete da krenu u modernizaciju rakete R-11M. U skladu sa proklamovanom politikom ova raketa je dobila nuklearnu bojevu glavu i promenila oznaku iz R-11MU u R-17. Lanseri skadova bili su guseničari 8U218TEL, koje su nasledili 9P19TEL, čiju proizvodnju zaustavlja Hruščov jer se ukida proizodnja klasičnih tenkova. Oštre vibracije koje su dleovale na lanisranje i elektroniku uticalo se da se krene u razvoj novog vozila.
Projektni brio Titan u Volgogradu zamenio je guseničare novim vozilom MAZ-543 8h8. Ovaj teretnjak ogledao se u jednostavnijoj vožnji,manji trškovi, ali i manja prohodnost po bespućima ruskih tajgi i tundri. Vozilo je u proizvodnju ušlo 1967 i u kombinaciji R-17 dobio nou
oznaku sistema 9K72 Elbrus. Vozilo je kasnije dobilo logističkog brata sa
pretovarnom rampom. Na aketi je zamenjen oksidant pa je domet povećan na čak 300
kilometara sa sistme je dobio oznaku 9K72 E.
Biro Makejev razvio je raketu dometa 600 kilometara koja je ispitana na poligonu Kapustin Jar. Naziv rakete je dat kao skad C. Američki izvori procenjuju da je bilo proizvedeno oko 10.000 tih raketa , od kojih je ostalo u upotrebi još neki 5000-6000 raketa. Lansirnih vozila 9P117 izrađeno je 661.
Unboxing the toys that turn ordinary R-17 Scud into point-strike missile?
— Patarames (@Pataramesh) November 13, 2022
Would be great news for Russia 🇷🇺 with its vast R-17 arsenal
➡️ But missile science is more complex, CoG issues would not allow this 650kg MaRV to be used (only for Scud-C & Qiam)
But a 950kg variant… pic.twitter.com/7JWjYpMMQo
Bojeve glave skadova
Iako je skad bio balistička raketa, koja je nosila nuklearnu bojevu glavu, one prema nekom pravilu nisu nikada skaldištene zajedno. Uvek su neke bojeve glave bile na redovnom tehničkom pregledu, posebno jedinice u dodiru sa NATO, a remont se vršio u raketno tehničkim bazama, koje su se u slučaju rata pretvarlae u mobilne.Skad B 9K72 uporebljavao je standardnu bojevu glavu, nuklearnu bojevu glavu 8K11M od 5 do 80 kilotona. Sve bojeve glave za skadove razvio je naučno
istraživački institut za fizikalnu tehnologiju u Kasliju kod Čeljabinska.
Tri su tipa klasičnih,ali visoko eksplozivnih bojevih glava 8F44 namenjenih za R-17E za
izvozne modlee skada dometa 300 km, brzinom od 1,4 km/s. Takva raketa znala je
napraviti krater dubine do 4 metra, a širine 12 metara.
Drugi tip bojeve glave je 8F44G Tuman-3 klasična hemijska bojeva glava,nosač nervnog gasa VH, koji sa upaljačem može aktivirati agens i uz pomoć vetra kontmainirati prostor dužine 4 km
i širine 600 metara.
Treća je kasetna bojeva glava 8F44K, koju čine 42 visoko fragmentirana eksplozivna tela kalibra 122 mm.
Iračko iskustvo sa skadovima
Napadom koalicionih snaga 17 / 18. januar 1991. Irak je u znak odmazde počeo lansiranje raketa Skad prvo na Izrael, a onda i na region, pre svega na Saudijsku Arabiju
Za vreme trajanja Pustinjske oluje ukupno je lansirano 39 raketa Skad usmerenih na dva važna industrijska centra Izraela, Tel Aviv i Haifu, a nekoliko raketa palo je i na južni deo Samarie, ali i Dimone gde se nalazi jedan od najvećih nuklearnih reaktora na Bliskom istoku.
Posleratnom analizom utvrđeno je da su samo dve osobe nastradale direktno od balističkih raketa, dok je veliki broj pojedinica doživeo, zbog stresa srčani udar, nekoliko ih je umrlo zbog nepravilne upotrebe “gas maski”.
Povređenih je bilo 229, a čak 225 je nepravilno koristilo lekove i vakcine za zaštitu od hemijskog oružja što je izazvalo zdravstvene komplikacije.
Materijalna šteta prema popisu pokazala je da su Skadovi oštetili ili uništili 332 kuće, čak 6.142 stana, 23 javne zgrade, 200 trgovina i 50 automobila.
Napadi sa vojne tačke gledišta pokazali su mane američkog PVO sistema Patriot koji je iz Nemačke i Holandije prebačen da zaštiti Izrael od modifikovanih Skadova.
Izraelci su bili svesni da kod delovanja raketa Patriot nije bila u pitanju raketa presretač MIM (missile intercept missile), čak i lomljava Al Huseina, već to što presretač nije išao direktno na bojevu glavu već ka najtoplijem delu motoru kog je uništavao, dok je bojeva glava padala, kao i delovi rakete na naseljeno mesto.
Bliskoistočni korisniciEgipat
Prema podacima Military Balance za 2024 Egipat raspolaže sa 1 brigadom taktičkih balističkih raketa kratrpg dometa Luna M (po NATO nomeklaturi FROG-7 i jednom brigadom taktičkih balističkih raketa srednjeg dometa 9K72 Elbrus (RS-SS-1C Scud-B).
Egipat je prvih 18 lansera taktičkih balističkih raketa R-17E dobio kratko pred sam završetal Četvrtog arapsko-izraelskog rata . Sa ovim raketnim sistemom bila je opremljena 65, artiljerijska brigada koja je bila pridodata tada 3. egipatskoj armiji koja je sa ovim raketama trebala da napadne izraelske gradove, ali pošto je Izrael postavio taktičke balističke rakete Jeriho sa nukelarnim bojevim glavama, što su potvrdili i Sovjetski izviđački sateliti, Sadat je odustao od te namere. Rakete su bile lansirane na pontonske mostove na Velikom Gorkom jezeru gde su se nalazili pontonski mostovi, od kojih su neki uništeni, ali ne i svi. Prema zapadnim podacima sovjetski raketni stručnjaci su učestovali u lasniranju proejktila, a ne egipatske posade.
Rat se završio, a kada se saznalo da je Egipat predao neke ove rakete Severnoj Koreji koji su bili zametak njihovog raketnog programa koji traje i danas prekinuli su sve odnose sve do 1990. kada su ponovo obnovljeni i ti projektili su modernizovani bili posle 1990 te godine, a zatim povučeni iz operativne upotrebe.