Prvi koreni o jedinstvenoj evropskoj vojsci javili su se tamo 1992. godine. Tad je bilo zamišljeno da ova ideja poastane stvarnost do 2000. godine
Priča o jedinstvenoj evropskoj vojsci nije nova i vuče korene još s početka 1990 tih godina kada su bili udareni prvi temelji. Formiranjem Evrokorpusa izgledalo je da je napravljen bio konkretan korak 1993. Međutim, i ova vojna formacija je ubrzo inkorporirana u NATO kao deo snaga za brzo reagovanje. Eurokorpus je nastao iz inicijative o zajedničkim vojnim snagama.
Prvi koreni o jedinstvenoj evropskoj vojsci javili su se tamo 1992. godine. Tad je bilo zamišljeno da ova ideja poastane stvarnost do 2000. godine. Tad je plan o jednistvenoj evropskoj vojsci predviđao određene faze:
U prvoj fazi blisko vojno bi se povezale bile zemlje sa stabilnom situacijom na političkom i ekonomskom planu, dakle većina članica tada Evropske zajednice.
U drugoj fazi u sastav zajedničke evropske vojske inkorporirane bi bile države “Sredozemnog basena” Italija, Španija, Grčka, koji je tad, ali i danas strateška tačka ogormnog protoka ljudi, informacija i kapitala.
U trećoj fazi celina bi bila zaokružena nordijskim zemljama na severu i kasnije u četvrtoj fazi istočnim zemljama sve do Urala.
Kako je tad bilo zamišljeno Nemačka je trebala da bude organizator istočne odbrane Evrope, Britanija i Francuska sa svojom mornaricom bile bi zadužene za kontrolu okeanskih puteva, dok bi Italijani i Španci čuvali granice juga Evrope.
Ono što je otežavalo viziju nove Evropske vojske bilo je nedostatak neprijatelja.
Propašću Sovjetskog Saveza i krajem Hladnog rata činilo se da su svi veliki problemi bili rešeni. Nedostajao je jedan ozbiljni protivnik, koji bi ugrožavao EZ (Evropsku zajednicu). Zato su tadašnji planeri sanjali da evropsku vojsku treba pripremiti za nepredviđene socijalno-političke nemire i eventualne građanske ratove.
“Vojska 2000”
Plan formiranja Evropske vojske bio je obeležen i kao “Vojska 2000”. Kako je tad taj plan zamišljao Evropska vojska sastojala bi se od višenacionalnih jednica koje bi se sastojale od glavne stajaće vojske, specijalno obučenih jednica spremnih za reagovanje na svim kriznim situacijama i jednice podrškke raznih državnih vojski čiji bi broj vojnika varirao u zavisnosti od jačine sukoba u kome su angažovane glavne jednice Evropske vojske.
Prvi koraci koji su bili načinjeni u tom pravcu bilo je formiranje multinacionalnih jednica koje su u jesen 1992. izvodile prve zajedničku obuke.
Prvi korak ka tome učinili su bili Italijani i Francuzi, kao i Francuzi i Nemci koji su bili stari istorijski neprijatelji kako krajem 10 veka i dva puta u 20 veku u oba svetska rata..
Korak ka jedinstvenoj evropskoj armiji načinjen je bio i u vojnoj industriji i planovi na zajedničkoj proizvodnji borbenih sistema poput helikoptera Tigar, transportni helikopter NH-90 i borbeni avion Jurofajter 2000.
Početkom 1990 tih Evropska zajednica izdvojila je bila značajna sredstva u finansiranje razvoja staletia komunikacionih, meteorolških, a kasnijim decenijama pojavili su se špijunski sateliti.
U okviru projekta “Vojska 2000” planirano je da kopnene snage Evropske vojske imaju brojno stanje od čak 225.000 vojnika ( međutim od 2001, a još više od 2004 usledilo je značajno smanjene vojnih efektiva. Ovde treba biti precizan i u pogledu smanjena brojnog stanja mnogih evropskih vojski koje je usledilo značajno upravo od 1997. godine. Već tad je bilo planiran (početkom 1990 tih) da većina vojnika bude profesionalci, a ne vojnici na redovnom odsluženju vojnog roka. Deo vojnika bi bio izdvajan za zajedniču obuku evropske vojske. Kako je plan zamišljen velika pažnja bi se pokalnjala fizičkoj obuci i tehničkoj opremljenosti, na račun višedecenijskog paradiranja koje je opustošilo budžete u većini evropskih zemalja.
Plan je zamišljao i da se 40 do 50 posto budžeta država koje imaju svoje jedinice u zajedničkoj Evropskoj vojsci izdvajao za potrebe proizvodnje oružja i razvoj evropske vojne industrije. Oko 30 posto bi se odvajalo za troškove sovijalnog osiguranja pripadnika evropske vojske, a 15 posto koristilo bi se tekuće troškove života evropskog vojnika i obnovu vojne infrastrukture.
Prevladavanje jezičkih i kulturnih barijera između vojnika savladaovao bi se brojnim delatnosima u slobodno vreme, kada oslobi vojna disciplina. Planirani su bile projekcije filmova iz svih zemalja, organizovanje kurseva jezika država odkale dolaze pripadnici zajedničke Evropske vojske, kao i sportska takmičenja…
Takođe plan je predvišao i da Evropska Zajednica i Evropsko Veće Odbrane trebaju da što pre inisistiraju na brzom formiranju višenacionalnih jednica kao bi proces upoznavanja i međusobnog razumevanja uključenih u proces “Vojska 2000” što pre započeo.
FF/FG are not being honest about what's going on in Europe.
— Clare Daly (@ClareDalyIRL) May 23, 2024
It's not "scaremongering." The EU is becoming a "Defence Union," with a "Rapid Deployment Force" by next year.
Don't take it from me. Listen to @JosepBorrellF, EU foreign affairs chief 👇 #euelection2024 #neutrality pic.twitter.com/FOfMGVcAjF
Na kraju projekat “Vojska 2000” ostala je mrtvo slovo na papiru.
E, a onda je usledio tajac pa se ideja o formiranju Evropskih vojski pojavljivala sporadično kao i deja, sada već nove strukture Evropske unije. Ideja je sazrevala skoro punih 15 godina, ali se nije pomerila sa mrtve tačke . NATO je kad se god pokrenula ideja o Evropskoj armiji tu inicijativu zaustavljao.
Od plana “Vojska 2000” nije ostalo ništa pa se počelo sa formiranjem evropskih borbenih grupa, ali je sve nenako sotalo nedorečeno jer snage koje su bile fomirane bile su privremeno rešenje ..Zahtevi logistike takvih grupa ostali su noćna mora, pa iako je postojalo nekoliko borbenih grupa sve one završile su kao mrtvo slovo na papiru. Ekonomska kriza koja je usledila 2008. godine u svetu naterala je mnoge države da naprave radikalne rezove posebno u vojnom budžetu. Gde novog novca nije bilo, a postojeća sredstva su bila prepolovljena da su mnoge vojske ostale na nivou pukog funkcionisanja. Sve članice EU su tako u periodu od 2008 do 2013 trišile ,15 brutonacionalnog dohotka na odbranu iako je NATO zahtevao da to po svakoj članici bude 2 posto, ali to je postala utopija.
Evropska vojska postala je samo san. Svi GENSEK NATO zalagali su se za jedinstvo i da se članice ovog saveza koje su ujedno većinom i članice EU više usmere da reše određene nedostatke to je tad bilo nabavka izviđačkih dronova, nabavka flote teških transportnih aviona velikog dmoeta, avio tankera i participacija više zemalja u okviru ovog programa, posebno novoprimljenih članica NATO u dva talasa 2004 i 2008. godine.
Interesantno je bilo i da je Angela Merkel posebno od 2016. a sa njom kasnije i francuski predsednik Makron bili najveći zagovornici postojanja evropske vojske. Posebno Makron, koji je posle BREGZITA postao vatreni zagovornik Evropske vojske gde bi nosilac čitave ideje bila Francuska u okviru osovine koju je još daleke 1996. proklamovao “Veliki Zbig” (geopolitičar Zbignjev Bžežinski) u svojoj knjizi “Velika Šahovska tabla” Berlin-Pariz.
Britanci i dok su bili u EU uvek su nekako bili protiv ove ideje . Oni su smatrali da se iza projekta Evrospke vojske krije slabljenje NATO pakta i bacanje novca. Britanci su i danas ostali pri tom stavu iako su otišli iz EU…
Bilo kako bilo, Avgansitan, slom NATO misije, prveremneo povlačenje Amerikanaca i povratak talibana na vlast ponovo su lanisrali ideju o jhedinstvenoj Evropskoj armiji. Da li će ova ideja u narednim decenijama ostati mrtvo slovo na papiru, kao i u prethodnik 30 pokazaće događaji koji slede munjevitom brzinom, a koji će verovatno nastati zbog onoga što se desilo u Avganistanu, koji je promenio geopolitičku kartu sveta.
U septembru 2021. bivši generalni sekretar NATO pakta Jens Stoltenberg saopštio je u septembru 2021 godine, 5 meseci pre početka rata u Ukrajini da EU Vojska nikada ne može da zameni NATO pakt.
Generalni sekretar NATO pakta Jens Stoltenberg je tada u intervju za britanski Telgraf izjavio je da poziv na fomiranje nove evropske vojske, posle povlačenja iz Avganistana septembra 2021 ne sme da naruši komandnu strukturu NATO, niti da preusmeri resurse alijanse.
„Svaki pokušaj uspostavljanja paralelnih struktura, dupliranje komandne strukture, oslabiće našu zajedničku sposobnost da radimo zajedno, jer sa oskudnim resursima moramo sprečiti dupliranje i preklapanje napora“, rekao je Stoltenberg.
“Pozdravljam dodatne evropske napore u odbrani, ali to nikada ne može zameniti NATO i moramo se pobrinuti da se Evropa i Severna Amerika udruže”, rekao je Stoltenberg za list. “Svaki pokušaj slabljenja veze između Severne Amerike i Evrope neće samo oslabiti NATO, već će podeliti Evropu”, rekao je tada Stoltenberg.
Strateški kompas
Evropski komesar za spoljnu i bezbednosnu politiku EU Žozep Borelj, krajem novembra 2021 godine ustalasao je poprilično administraciju u Briselu i 27 članica kada je na sastanku ministara spoljnih poslova prezentovao novi “Evropski strateški kompas”, plan koji treba da poboljša kolektivnu bezbednost EU članica, omogući brzo preoznavanje pretnji i reakciju na njih. Plan je zapravo ažuriranje bezbednosne strategije EU u narednih pet do 10 godina.
“Evropa ne može sebi da prušti, da bude posmatrač u svetskom poretku, koji oblikuju drugi. Evropa je u opasnosti”, dodao je Borelj i naglasio da je glvna prepreka za realizaciju ovog plana politička blokada pojednih država članica, kako bi Evropa bila sposobna da se brani.
Naime Boreljova vizija odbrane EU nazvana “Strateški kompas” je dokument na 28 strana, koji predviđa da EU do 2025 stvori snage EU za brzo reagovanje, koje če se sastojati od 5.000 vojnika, a od 2023. trebale bi da izvode već prve vojne vežbe iako nisu još ni formirane u kompletu?!
Plan “Strateški kompas” predviđa i olabavljenje člana 44 ustava EU, na koji se niko ranije u Briselu nije pozivao, a koji će omogućiti da oni koji žele u ovom slučaju nazvani “koalicija voljnih” pošalju svoju vojsku i deluju u inetresu EU i u njeno ime bez konsenzusa, odnosno saglasnosti svih 27 članica.
“Strateški kompas” se smatra i putem ka novoj vojnoj doktrini EU, koju smatraju slično “Strateškom konceptu NATO”.
Borelj u svojoj viziji naglasio značaj logistike, vazdušnog transporta za velike daljine (ovde je nedavno uzeto iskustvo augustovske masovne evakuacije civila i diplomata iz Kabula)
Ko je protivnik?
Ono što mnogi smatraju nedostatkom “Strateškog kompasa” jeste nedefinisan protivnik. A već tu je došlo do ne slaganja pojednih članica. Rusija? Za neke jeste pretnja, a za neke NE. U “Strateškom kompasu” nije ni spomenuta. Nema ni R od Rusije, pa čak ni kao problem u okruženju sa kojim bi se EU morala da se bavi! Evidentno je jedno da ni sama dvadesetisedmorka nema zajednički stav o Rusiji i kako voditi spoljnu politiku prema njoj.
Ako nema Rusije, ima Kine, koja se spominje u “Strateškom kompasu”, koja je drugi najveći trgovinski partner EU posle SAD. Tu se spominje da je saradnja sa Kinom neophodna za rešavanje globalnih izazova, ali velika kočnica u normalizaciji odnosa po EU u ovom planu je agresivno regionalno ponašanje.
Što se tiče SAD prilikom rasprave o Boreljovoj izjavi stoji da neke vlade članica EU više veruju i ovakvim Sjedinjenim Državama, kakve su sad, nego samoj EU birokratiji u Briselu.
Uprsko svemu monogi ostaju pri stavu da je “Strateški kompas” mnogo bolji i konkretniji blan za bezbednost Evrope od onog iz 2016. godine, ali da bi bio realizovan potrebno je mnogo političke volje, i više ulaganja u vojsku i preduzimanje radikalnih koraka, jer se prema tvrdnjama onih koji su učestovovali u raspravi “Strateški kompas” iz godine u godinu povećanja eksponencijalno broj pretnji prema Evropskoj Uniji.
Borbene grupe EU put ka novoj Evropskoj armiji
Istorijat EU borbenih grupa, koje bi trebale da funkcionišau po sistemu “zatvorene školje” počinje sa početkom 21. veka. Konkreno sve je počelo daleke 2005 od IOC (initial operations capabilites) do FOC faze (final operations capabilites. Prvi plan predviđao je da svaka borbena grupa ima 1.500 vojnika , mobilnu komandu, strateški transport i logistiku.
Već 2004. bio je dat predlog da se formira 13 borbenih grupa i da su u strogoj pripravnosti u šestomesečnom periodu dve borbene grupe koje je u zonu operacija moguće razmestiti 10 dana od donošenja oduke o njihovom angažovanju, ali ova torija je ostala mrtvo slovo na papiru.
Interesantno je da je ovaj EU koncept od samog početka bio podudaran sa NAZO, jer većina članica EU je i članica NATO, ali ne sve poput Austrije, Finske, Švedske, Irske, a neke članice NATO nisu članice EU poput Albanije, Severne Makedonije, Crna Gora, Turska, SAD, Kanada, Island. U ovom slučaju NATO ima svoj zahtev o formiranju borbenih grupa, a EU svoj.. Nek vojske su prve unutar EU krenule u tom smeru. Konkretne pomake napravila je prva Švedska koja je prva počela da razvija mobilne jednice. Osim infrastrukture promenjena je vojna tehnologija i industrija.
Šta se zahteva od buduće EU vojske
Zadaci oružanih snaga EU su usklađeni sa Peterburškom deklaracijom ( koja je usvojena na Veću ministara Zapadnoevropske unije (WEU) u junu1992. godine. Tom su prilikom države članice ZEU-a izrazile svoju spremnost da stave na raspolaganje svoje vojne jedinice iz celog spektra njihovih konvencionalnih oružanih snaga ZEU-u, ali takođe NATO-u i EU).
Ti zahtevi se i danas nisu menjali: Veličina samostalne borbene grupe 1.500 pripadnika, koje uključuje borbenu podršku i snage za borbene operacije i pridodane module i operativnu komandu. Jedinica mora biti u desetodnevnoj pripravnosti, pre nego što EU odredi izakaže operaciju, samostalnost i izdržljivost na terenu najmanje 30, a najviše 120 dana, mogućnos transporta na daljinu 6.000 km od Brisela. istovremeno vođenje minimalno dve operacije, ali ne i istovremeno pomeranja na ratište ili delovanje snaga. Borbene grupe moraju da budu multinacionalne.