Ličnost se formira najkasnije do pete godine života, a šta posle toga? Kakva je osoba, to će vreme pokazati. Da li smo spremni da se suočimo sa životom ili padamo na prvom koraku?
U svetu gde vladaju sile zla, a nismo učili decu da i to postoji, onda smo krivi jer dobro gubi bitku na svakom koraku.
Umetnost življenja, nije svakom data kao blagoslov. Učenje, sticanje znanja je glavni cilj koji svi težimo, verujući da ćemo lakše ići kroz život. Da li je sve tako jednostavno i nepromenljivo?
Mora da postoji mnogo više od toga, bespoštedna borba za mesto pod Suncem, za ostvarenje svoga sna.
Malo je zadovoljnih, a mnogo više razočaranih.
Previše tuge i beznađa, a sve manje osmeha i nadanja. Ko je kriv da nam svaki dan presedne?
Nema izlaza, ni svetla, samo mrak, jer ne živimo svoje živote, o njima ne odlučujemo.
Koliko puta smo bili grešni jer smo zažalili što smo uopšte rođeni? Kada smo bili pod sankcijama, bilo nam je mnogo teže, ali smo bili ispunjeniji, više se družili, delili istu muku.
Bili smo povezani, porodica je bila na okupu. Nismo znali za bolje ali se nismo žalili. Izolovani od sveta, bili smo dovoljni sami sebi.
Niko nije razmišljao da li je podstanar, ima li stalan posao, ali su deca bila svuda oko nas. Oni su bili naša snaga i nada. Imali smo o čemu da pričamo, sve loše što nam se dešavalo je kasnije izgledalo dobro.
Šta se desilo danas, kada smo otvoreni, kada je svet došao kod nas?
Kao bolesti izolovanih plemena koje su otkrivali na novim kontinentima, tako su i nas zarazili. Sve što smo imali, polako smo gubili. Otuđenje porodice, stvaranje slobodoumnih jedinki koje samo o sebi misle i o poslu, razbilo je jedinstvo i osećaj pripadnosti.
Postadosmo usamljeni sa novim tehnologijama, sa mrtvim stvarima, robovi koji izgubiše moć govora. Oskudne reči, skraćenice koje većina ne razume, a trudi se, ali ne ide. Emocije koje su nas vezivale, izgubiše se, jer kao kada neko promeni veru i postane mnogo veći fanatik, od tih istih koji su ga i primili, tako izolovano društvo prihvata i dobro i loše, bez razmišljanja.
Bili smo deca, bez igračaka, a našli se gde nam nije mesto. Sve bi da uzmemo, a ne treba nam. Puste želje moraju da se ostvare.
Kakva su razmišljanja sada, kada je sve dostupno i moguće? Nema razmišljanja, izgubismo delove mozga, postadosmo oskudni, nezanimljivi, dosadni sebi i drugima. Kome treba porodica, deca, koja su teret, ima vremena, a možda i nema.
Pa šta nas briga, provodimo se jer život će večno da traje. Stranci u noći, a svi žive u samoći. Deca sa malo iskustva postadoše glavni kritičari svojih roditelja.
Završili su fakultete, neki našli posao, drugi tragaju, ali im treba jaka veza ili novac da nešto započnu. Koliko ko vredi, to nije važno, još veća muka za stare roditelje. Šta će biti sa njihovom školovanom decom?
Što veće škole, to manje šanse. Što pametniji, to nepotrebniji. Ko da misli o porodici kada ne znaju ni šta će sa njima biti?
Hoće da budu nezavisni, da sami donose odluke, ali ne mogu, upleli se u mrežu životnu, zarobili se u velikim gradovima, a nema pomoći. Ko će o njima brinuti, ko će im pružiti šansu?
Oni koji o tome odlučuju, zavalili se u fotelje, posmatraju ih kao plen, kao stvar, a ne kao ljudska bića koja imaju emocije, drhte i povraćaju, a treba da razgovaraju. Život im od toga zavisi. Kako se osećaju posle takvih susreta mladi koji treba da stvaraju novi svet?
Buntovnici sa razlogom, nemoćni da sačuvaju dostojanstvo, a žele, jer su tako učeni, da se svaki trud isplati. To će neko primetiti i prihvatiti ih kao sebi ravnima. Stvarnost je surova, uništava ličnosti.
Od dobre osobe stvara zlo koje je prožima i ide u drugu krajnost. Koliko moćnih, uništi slobodu i pretvori mladost u nemoćne i osakaćene, bez samopouzdanja, bez nade?
Kako da planiraju budućnost, a ništa nemaju? Kako da osvoje svet, a vezaše ih?
Kakvo smo mi to društvo kada samo lične interese gledamo? Koga to ucenjujemo, koga ponižavamo, a ne mislimo na Boga, na prolaznost?
Previše ljudi dobi ogromnu moć. Ničim zasluženi, ali snalažljivi, odlučuju o sudbinama mnogo boljih od njih.
U svakom vide opasnost, zavist, ako je glup, dobrodošao je, ako je pametan, neka ide u beli svet, takvi nam ne trebaju.
Moraju misliti tuđom glavom da bi bili prihvaćeni. Većina nema izbora, daj šta daš, mora se preživeti, glumićemo i budale, izgubićemo i dostojanstvo. Kakvi će biti uzori svojoj deci ako ih budu imali ili razmišljali uopšte o porodici. Granice su se pomerile, vrednosti su promenjene.
Važno je živeti, a budućnosti nema.
Panj u šumi trudi se da ne istruli, dok ne da bar jedan izdanak koji će ga zameniti, da prolista. Svi se izgubiše u savremenom svetu. Ko će kome dati savet a da je ispravan?
Sve što smo govorili, po novim pravilima bilo je pogrešno. Trebali smo decu da učimo da budu poltroni, da im fakulteti ne trebaju, da država nije njihova majka.
Da moraju da se snalaze, kao prosjaci na ulici, jer uvek nešto zarade. Njihove slobode smo trebali ograničiti, sputavati njihova razmišljanja, tako bi lakše sve podneli, ne bi imali stresove i depresije.
Uvek nasmejani, prilagođeni, kao didzejevi u diskoteci, miksovali muziku prema potrebi gostiju. Da smo znali šta nas čeka, pitanje da li bi i mi imali decu, stvarali porodicu.
Mladi zaslužuju šansu da uđu u društvo na velika vrata, a ne preko veza i obeshrabreni, da lutaju hodnicima tražeći bar neki posao.
Oni moraju imati dostojanstvo i čast, samopouzdanje, kao što su imali njihovi očevi koji su branili zemlju Srbiju, Kosovo i Metohiju.
Da nisu imali osećaj da brane slobodu, ko bi se uopšte odazvao da da svoj život, da ostavi nezbrinutu porodicu zbog viših ciljeva.
Ni oni koji su preživeli, nisu u mogućnosti da pomognu svojoj deci. Možda bi kao poginuli više pomogli ili bar ne bi videli kroz šta im porodice prolaze.
PJP i vojska u vreme odbrane Kosova i Metohije od terorista OVK 1998. Nisu imali dileme. Hrabro su krenuli u smrt ili pobedu, nisu povraćali od straha kao njihova deca kada su tražila posao ili kada su ga dobila na određeno vreme, koje kada prođe, “Žao nam je, više sreće drugi put”.
Gde je tu sreća, samo da mi neko objasni. Da shvatim kako svet funkcioniše?
Borci PJP-a i vojske znali su za koga se bore, znali su šta znači okupacija i poraz, zato je dato toliko života. Zato imamo toliko invalida koji se ne kaju i dalje žive u slavnim vremenima, kada su bili pravi ljudi, heroji nacije.
Borili se ponovo 1999. Godine protiv toliko zemalja NATO alijanse, krvarili, smrt prihvatali, a nisu se povlačili.
Pravda je na našoj strani, svi su verovali. I onda kada su nas svi zaboravili, našu istoriju i značaj kao naroda, ponosnog, koji je branio Evropu. Nije nas niko naterao, jer ako je za odbranu zemlje potrebna sila, onda tu pomoći nema. Osećali smo tu potrebu, iskonski nagon koji nas je vodio kroz planine, šume i ravnice Kosova i Metohije.
Kao uoči Kosovskog boja setili smo se Lazareve kletve, koja je tako strašna, upozoravajuća, da i od onog koji se kolebao, napravila je pravog ratnika.
Kako smo se borili za odbranu otadžbine, takva će nam i porodica biti ili je nećemo uopšte imati. PJP i vojska su imali božiji blagoslov.
Imali su na svojoj strani sve junake Kosovskog boja, svetci manastira skinuli su svoje oreole i stavili na glavu hrabrih policajaca i vojnika.
Takva sila je bila neustrašiva. To je bio pravi srpski narod koji je nasledio poginule vitezove. Kako se čovek osećao ispunjenim? Kako je svaki učesnik bio srećan što je rođen za velika dela? Kad za života dobiješ večnu slavu i nebesko carstvo.
Oni koji su život izgubili, to su i dobili. Drugi, koji su preživeli, godinama su morali da ćute jer u miru nisu bili borci ni ratnici, već ispušene lule. Zaboravljeni, prežaljeni pojedinci koji su svoju karijeru završili.
Ko nas je ućutkao, ko nas je žive sahranio? Ko nam oduze pravo da bilo šta kažemo, da svojoj deci objasnimo?
Sve vrednosti za koje se borismo, da im prenesemo, da znaju, da ne budu obični poltroni koji će klimati glavama i pristajati na ucene onih koji nisu bili nigde, a ponašaju se kao da su oslobodili Srbiju, Kosovo i Metohiju.
Koliko je godina moralo da prođe da veterani PJP-a i vojske progovore?
Izgubili smo previše vremena, ćutanje nas je ubilo. Robijašu i po službenoj dužnosti odrede branioca, a mi smo se branili ćutanjem.
Kakva je to odbrana?
Otuđila nas je od porodica, od lažnih prijatelja. Dobismo više neprijatelja u svom okruženju koji iz svojih razloga nisu odobravali postojanje boraca otadžbinskog rata. Bili su toliko glasni i jaki, da su NATO bombe i rakete bile obične petarde. Mnogo smo propatili u miru, mnogo poniženja su doživeli ratnici na svojim radnim mestima. Tada je zaista bilo teško svim borcima odbrane Kosova i Metohije i zemlje Srbije. Nismo verovali šta smo doživeli.
To je naša dužnost, bila, da branimo napadnutu zemlju. Nismo se pokajali, jer ko svi pravi ljudi koji drže do svog dostojanstva, znali smo da drugačije nije moglo biti.
Lazareva kletva ne prašta, ona uništava, stiže svakoga ko je mislio da je pametan jer je svoj život spasio tako što je pobegao sa bojnog polja, a kasnije napadao preživele borce. Kroz vekove prenosila se, živela u narodu.
Svi oni koji su mislili da su to samo reči koje nikoga ne obavezuju i ništa ne znače, doživeli su strašnu sudbinu. Njihova pokolenja su nestajala i gubila se u vremenu. Niko ih ne pamti po dobru, već po zlu, po najvećoj izdaji.
Svi istoričari koji su pokušali da ih na neki način opravdaju, da dokažu, da nije tako bilo, nisu bili ubedljivi. Dela odlučuju o sudbini svakog pojedinca. Šta je bolje, bedan život ili slavna smrt? Koliko njih bi izabrali život, ma kakav bio? Neka se valjaju i u blatu, neka ih pospu katranom i perjem, neka niko ne preživi od njihovih potomaka. Samo im je trenutan život važan. Smrt ih uvek čeka, kao neminovnost, od nje niko nije pobegao ko se rodio.
Važno je na koji način je završio. Da li će se potomci stideti, menjati imena i prezimena, paliti sveće za grehe koje niko nikada oprostiti neće?
Samo oni hrabri borci PJP-a i vojske koji su krenuli kao i Lazar, protiv mnogo strašnijeg neprijatelja, nisu razmišljali koliko ih ima, ali su znali šta brane i za šta se bore. Njihov život vredi koliko i moć Lazareve kletve. Biti smrtan, a večan. U teškim ranama, zadovoljan, ispustiti dušu, ostaviti svoju porodicu, prijatelje, gledati poslednji put u nebo a znati da nisi izdao Kosovo i Metohiju.
Tvoj život je kratko trajao, ali dovoljno da se tvoja pokolenja ponose i ne stide. Živimo kroz sećanja, ako nam je srce ispunjeno, onda nam duša nije ranjena.
Ne pati, već je spokojna. Koliko pripadnika PJP-a i vojske izgubi mladost, ostade na bojnom polju, oblivena lica krvlju, raskomadana tela, a žive živote heroja?
Njihova braća ih ne zaboravljaju. Dostojanstveno, sa obeležjima i zastavama stoje ponosno, odaju počast, krv se ledi u žilama, a oni stoje kao da su od kamena, nepokolebljivi. Njihova srca krvare, duše su im ranjene, ali to niko ne vidi. Samo znaju oni koji su doživeli da budu na takvom mestu, sa takvim junacima.
Nisu imali sreće, preživeli su, zato je njihova tuga još veća, jer su morali da prođu teške trenutke života u miru. Ko je bolje prošao, a ko gore? Rado bi se menjali, da se pitaju, da zamene mesta sa svojim drugovima, ali Bog odlučuje kako će ko proći. Kao i u ratu, mnogo više treba hrabrosti u miru.
Zvuči suludo, ali je tačno. Istina nikada nije mogla da se sakrije.
Pojavi se uvek kada je najmanje očekuju. Posrami svakoga ko je skrivao i potcenjivao. Neka se stide svi oni koji su borce PJP-a i vojnike izbrisali, kao da nisu ni postojali.
To nevidljivo mastilo, zlatnim slovima se pojavi, vaskrsnu iz zaborava, ratne zastave PJP-a i vojske zavijoriše celom Srbijom.
Spomenici, izložbe slika junaka pojaviše se u svim mestima odakle su krenuli i proneli slavu koja će večno trajati. Deco hrabrih boraca PJP-a i vojske, budite kao vaši očevi, čuvajte čast i dostojanstvo koje ste dobili, plaćeno je krvlju, životima. Mrtva tela govore mnogo snažnije i jače nego oni koji vas ne primaju na posao.
Lakše su došli do fotelje, nego Posebne jedinice policije iz obruča, iz zaseda. Ako vam sudbina i život zavise od takvih, onda vam ni Bog neće pomoći.
Kad nekom ukineš pravo na odbranu, vojni rok, onesposobiš ga da brani napadnutu zemlju, ti si ga unapred ubio. Ni sebe ne može sačuvati, a ima želju, ima hrabrost, ali nema veštinu ratovanja. Može samo da pogine i ništa drugo.
Ne stvara se borac za dve nedelje, već samoubica. Nekada smo slavili ispraćaje u vojsku, a sada slavimo punoletstva. Taj luksuz, Srbija na sred puta, gde je uvek meta, nije smela da dozvoli.
Kad promeniš svest i tradiciju jednog naroda, ti si ga uništio bez ispaljenog metka. Koji to mudraci donose takve odluke? U novom svetskom poretku, gde se sve zemlje pripremaju, kao da je sudnji dan došao, samo nama nije jasno, da zemlja koja ne hrani svoju vojsku, platiće danak tuđoj.
Nije sve izgubljeno ni zaboravljeno. Imali smo dovoljno vremena da svojoj deci prenesemo rodoljublje kroz naša dela.
Možda ih nismo naučili da trenutno dobro žive, već da se muče i svojim radom dokažu da prave vrednosti večno traju. Fotelje su prolazne i lažne, kada ih izgube, veća je žalost nego da su izgubili svoje najmilije.
Svako traži svoju sreću, neko je trenutno nađe, a brzo izgubi, ali ako imaš porodicu i decu, onda sve patnje koje život nosi biće sve lakše. Deco naša, uvek imate izbora, nemojte izgubiti sebe, budite bolji od vaših očeva u miru, osvojite svet.
Svojom pameću, pomeraćete granice, vi morate da živite, a veterani PJP- i vojske su tu da, ako zatreba, ponovo stanu da brane zemlju Srbiju, Kosovo i Metohiju. Suviše dugo smo živeli da bi svoj život štedeli.
Nismo vam ostavili privilegije i lagodan život, ali smo vam dali slobodu, da je nosite u srcu, da strah od života bude prošlost, a sreća sa vašom porodicom budućnost.