Lični osvrt, Piše: Danko Borojević
Da bi se osigurao politički dogovor, vojske na terenu morale su da stvore vojničke preduslove za to. Tako je i VRS, osigurala srpskoj strani mogućnost da iznese svoje političke stavove i izbori se za Republiku Srpsku tokom pregovora u Dejtonu.
Međutim, pre pregovora u Dejtonu, Republika Srpska morala se osigurati na terenu.Poražena (operacija „Una-95“), ali sa jasnim ciljem dolaska pred Banjaluku, HV odlučuje da napad organizuje sa zapada (operacija „Južni potez“), zbog čega snage ABiH, iskoristivši rasulo dela jedinica 2. KK VRS na tom delu, ubrzo ulaze u Sanski Most.
Iako to nije bila njegova zona odgovornosti, general Momir Talić komandant 1. KK VRS, da bi zaštitio taj deo fronta, preuzima ulogu da tu komanduje. On sa Manjače uzima centar za obuku sa pukovnikom Kesićem, uzima naselje Donje Kozice, kako bi sprečio snage ABiH da uđu u Stričiće. Tu su još i 2. krajiška brigada na čelu sa pukovnikom Savićem, te 5. kozarska i 6. sanska brigada. Tada se VRS susreće sa dva problema – zatvaranje pravca od Sanskog Mosta preko Stratinske do Bronzanog Majdana i zatvaranje pravca koji ide od Sanskog Mosta prema Oštroj Luci i Prijedoru.
Nakon što jedinica policije MUP RS i brigada iz Drinskog korpusa u noći između 9. i 10. oktobra napuštaju Čađavicu, snage 5. K ABiH zauzimaju Sitnicu. U takvoj situaciji, posle dogovora sa generalom Talićem, organizaciju odbrane južnog dela fronta, dela od Lokvara na Manjači i Veliku i Malu Manjaču preuzima general Momir Zec.
Takvom organizacijom odbrane, put Avnoja ostao je slobodan, te tenkovi Hrvatske vojske ulaze u Podrašničko polje, što je ostavilo mogućnost ulaska na Manjaču, čime bi bile ugrožene 7. kupreško-šipovska mtbr i 11. mrkonjićka brigada, jer bi im ostale iza leđa, na planini Lisini.
Zbog toga, general Zec odlučuje, da se organizuje odbrana od sela Dabrac do Crne Rijeke. Odlučeno je, da tu položaje zauzmu jedan bataljon iz sastava 1. mešovite protivoklopne artiljerijske brigade (1. mpoabr) i delovi 1. banjalučke brigade, tako da su 7. kupreško-šipovska i 11. mrkonjićka brigada zauzele Veliku i Malu Manjaču i selo Surjan. Brigade su se izvlačile pod borbom i veliki deo njih je stradao, jer su kasno krenule sa prethodnih položaja. Na delu prema mrkonjićkoj brigadi ostao je prazan jedan prostor, od oko jedan kilometar, gde je položaje zauzeo bataljon iz sastava V i PVO VRS, ali se on već posle prvog kontakta sa hrvatskim snagama povlači i napušta položaj. Ostaje prazan prostor, što iskorištavaju hrvatske snage i ulaze u HE Bočac. Tako hrvatske snage dolaze iza leđa srpskim jedinicama, čiji se položaji nalaze u rejonu sela Dabrac.
Postojala je mogućnost, da HV posle ulaska u Bočac uđe i u Agino selo, Krmine i da im put bude slobodan.
Sa Vlašića dolazi deo jedinica VRS i zatvara pravac ispod Čemernice. Ipak, shvaćeno je, da će HV da pregrupiše snage i da se mora zatvoriti pravac prema Krupi na Vrbasu, da one ne mogu ići kanjonom Vrbasa, što je i učinjeno. Ubrzo u ispomoć stiže i jedan radnički bataljon, ali to su sve bili ljudi sa preko 55 godina. General Zec je tada odlučio, da bataljon stavi na vrh Čemernice, jer onaj kad vidi sa bespilotnom letelicom on misli da je tu rezerva srpskih snaga, ako prođu, da će ih preseći i okružiti. To je bila klasična vojna obmana, na koju je general odigrao, čekajući pristizanje pojačanja. Treći dan dolazi bataljon iz 16. krajiške mtbr, na čelu sa majorom Petrovićem i delovi 1. okbr, tako da se zatvara pravac Čemernica-Agino selo-Krmine, čime je postavljena linija odbrane .
Sa tako utvrđenom linijom odbrane, verovalo se da hrvatske snage neće uspeti da prođu, što se ispostavilo tačnim. Iako je ogroman pritisak bio da se „probije“ odbrana i da se siđe prema Čelincu, odakle bi put prema Banjaluci bio slobodan, uz sporadične borbe i sa 14 poginulih pripadnika, Vojska Republike Srpske je tu dočekala Dejton.
Po smirivanju situacije u rejonu Ozrena, odnosno Dobojsko-teslićkom ratištu, u rejon Manjače pristiže 16. krajiška mtbr, ojačana 2. oklopnim bataljonom 1. okbr. Svojim pristizanjem u rejon Manjača, brigada je zatvorila put ka Banjaluci. Nakon konsolidovanja odbrane, VRS pokreće protivudar i na reci Ugar u podnožju planine Vlašić južno od Kneževa, odbija hrvatski napad i samim tim zaustavlja hrvatsku ofanzivu. Borbe na ovom delu bojišta su završene 11. i 12. oktobra, kada su hrvatske snage bile primorane da pređu u odbranu.
Prema hrvatskim izvorima „o staci o stataka snaga bosanskohercegovačkih Srba i snaga razbijenih i protjeranih pobunjenih Srba iz Hrvatske sveli su se na uzak pojas obrane Banja Luke što je bio i zadnji grad koji su pokušavali spasiti i obraniti. Tako su snovi o Krajini dokrajčeni spašavanjem jednog jedinog grada od kojeg su hrvatske snage bile udaljene svega 23 km“.
Međutim, podaci izneseni u hrvatskim izvorima, nisu baš pouzdani. Posebno ako se uzme u obzir, na njihovom insistiranju o postajanju SVK posle pada Krajine, i njenog angažovanja u završnim borbama za Republiku Srpsku.
Pored toga, ako se pogleda udaljenost prostora koji je HV zauzela od same Banjaluke, uočava se da je područje Podrašnice, Podrašničko polje udaljeno od Banjaluke kopnom 64,7 km, vazdušnom linijim 44,09 km, Čađavica je od grada udaljena kopnom 48,8 km a vazdušnom linijom 37,11 km, dok je HE Bočac udaljena kopnom 39,2 km a vazdušnom linijom 29,41 km. Tako da se hrvatski podatak, da je HV stigla na samo 23 km od Banjaluke, ne može prihvatiti kao verodostojan.
Poznato je, da je ZP Split borbena dejstva završilo 11. oktobra 1995, godine i da se istog dana, pristupilo utvrđivanju dostignutih položaja. Komanda ZP Split smatrala je nerealnim zauzimanje Banjaluke, samo sa snagama HVO i zbornog područja. Tako da je bilo jasno, da hrvatske snage posle zauzimanja Mrkonjić Grada, nisu planirale zauzimanje Banjaluke. Od Banjaluke se odustalo, odmah posle poraza u Pounju.
Kasnije će se, u pojedinim hrvatskim štampanim medijima pa i publikacijama, pojaviti tvrdnja da je pad Banjaluke bio neizbežan, te da je Hrvatsku vojsku zaustavio NATO (?).
Sličnu priču, iznose i pojedini Bošnjački mediji pa i političari. Naime, oni tvrde da je ABiH mogla da zauzme Banjaluku, ali da ih je sprečila „međunarodna zajednica“. Ostaje samo nejasno, kojim snagama bi to učinili? Ako se zna da je 5. K ABiH u to vreme raspolagao sa svega 16000 ljudi, koji su bili već uveliko „istrošeni“ tokom borbi, dok pristigla pomoć iz 7. K ABiH od 10000 ljudi nije omogućila pad Banjaluke.
Očigledno se namerno zaboravlja, da je tadašnje političko Sarajevo, upravo od te „međunarodne zajednice“ zahtevalo da se zaustave borbeni letovi avijacije VRS.
U otvorenoj analizi CIA, koja je objavljena 2002. godine, za taj period rata na prostoru bivše SFRJ navodi se: Iako je operacija „Namerna snaga“ u američkim i NATO krugovima označena kao potpun uspeh, ukazuju se da vazdušni napadi nisu degradirali borbene sposobnosti VRS na terenu i da je ona nastavila borbu sa napredujućim hrvatsko-muslimanskim snagama, paralelno sa vazdušnim napadima NATO snaga. Snage VRS su funkcionisale i dalje kao „koheretne vojne snage“ koje su manevrisale jedinicama nivoa brigade i u toku najžešćih udara po njihovim položajima.
Sagledavajući celokupnu sliku događanja tokom završnih borbi u BiH, uz uvid u deo arhive zaraćenih strana. Dobija se slika, da hrvatski zapovednici nisu bili zadovoljni svojim muslimanskim saveznicima. Naime, muslimanske snage su čekale da glavninu posla odrade hrvatske snage, kako bi one krenule u sprovođenje svojih zadataka u delo. I u uslovima nepovoljnog odnosa po VRS, srpske snage su pokrenule protivudar prema Ključu nanoseći ozbiljne gubitke snagama 5. i 7. K ABiH.
U takvim uslovima morala je dejstvovati hrvatska artiljerija, kako bi zaustavila srpski protivudar. Muslimanske snage nisu uspele, za celo vreme trajanja rata da izvrše deblokadu Sarajeva i Goražda, niti da pomere srpske snage kod Brčkog. Muslimani su u završnim borbama imali značajnijeg uspeha samo tamo gde su se naslanjali na HV. Dok su hrvatske snage uz teške borbe ulazile u Mrkonjić Grad i Bočac, za to vreme snage ABiH uspele su da ovladaju Sanskim Mostom, ali bez borbe. Pristizanjem 16. krajiške i dela 1. oklopne brigade u rejon Manjače, izgubljena je svaka šansa da se ovlada gradom Banja Luka i da se porazi VRS kao vojna sila.
Sam Ričard Holbruk je u svojim memoarima, izrazio žaljenje što Novi Grad, Kozarska Dubica i Prijedor nisu zauzeti, već su ostali u srpskim rukama.
Borbeni letovi avijacije VRS izvedeni u završnici rata bili su neobičan primer„asimetričnog“ odnosa veličine angažovanih snaga i efekata – sa nekoliko desetina letova zaustavljena je strateška ofanziva protivnika u samoj završnici rata, omogućavajući konsolidaciju odbrane VRS i samim tim kontraofanzivu VRS kojom je sačuvana Republika Srpska i omogućen početak pregovora o miru.
Ono što je bitno, VRS kao vojna sila nije poražena, već je sačuvala prostor Pounja, Prijedor i Banjaluku, omogućivši tako postojanje Srpske.
Po uspešno završenim pregovorima u Dejtonu, Republici Srpskoj vraćene su opštine Šipovo i Mrkonjić Grad. Što jasno ukazuje, da je sama hrvatska operacija „Južni potez“, u osnovi bila iznuđen potez, kako bi se sačuvala ABiH od poraza. Ubrzo zatim, u BiH pristižu međunarodne snage za sprovođenje mira – IFOR (IFOR).
Kraj
Za izradu teksta korišćena je sledeća literatura:
Danko Borojević, Dragi Ivić, Vojska Republike Srpske, 12. maj 1992. godine-31. decembar 2005. godine, SRVČ, Beograd, 2014,
Magazin Vidovdan, Danko Borojević, Dragi Ivić, Otrovni ujed šejtanovih mambi, 31. jul 2011,
Danko Borojević, Una-95, odbrana Republike Srpske 1995. godine, autorsko izdanje, Beograd, 2023.
General Janko Bobetko, Sve moje bitke, treće izdanje, vlastita naklada, Zagreb, 1996,
Milan H. Gulić, Poslednji dani Krajine – Republika Srpska Krajina između Bljeska i Oluje, Institut za savremenu istoriju, Beograd, Vojnodelo 2/2007,
Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995,
Holbrook, Richard, Završiti rat, Sarajevo 1998,
Dušan Kukobat, Bojan Dimitrijević, 2. krajiški korpus Vojske Republike Srpske, Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, Banja Luka, 2019.
Dragoslav Ilić, Marko Janković, Milena Mihaljević, Boris Radaković, Predrag Lozo, Mirko Cvijanović, Neđo Malešević, Dušan Pavlović i Jovica Rudić, Republika Srpska u Odbrambeno-otadžbinskom ratu, istorijski pregled, drugo izmenjeno izdanje, Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, Banja Luka, 2018,
Davor Marijan (Hrvatski institut za povijest, Zagreb UDK 355.42 (497.5-3 Bjelovar) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 31. 1. 2008.), Zborno područje Bjelovar u operaciji Una, scrinia slavonica 8 (2008),
Udruga ratnih veterana 2. gardijske brigade, 2. grb Gromovi u akciji „Una-95“, Ponedjeljak, rujan 19th, 2016,
Marko Janković, Dubički 20. vijek, Riznica duhovnog blaga, Banja Luka,
2018,
Bojan B. Dimitrijević, Vazdušni rat nad Republikom Srpskom i Republikom Srpskom Krajinom, Društvo istoričara Srbije, Beograd, 2017,
Hrvatski vojnik, Marinko Karačić, Abeceda operacije Južni potez, broj 641, 15. 10. 2021.