Pitanje koje se sve češće postavlja u strateškim krugovima glasi: može li se režim u Teheranu oboriti bez kopnene invazije, isključivo vazdušnom i raketnom kampanjom? U trenutku kada administracija Donalda Trampa povezuje humanitarna pitanja, iranski nuklearni program i balističke rakete u jednu bezbednosnu celinu, opcije izgledaju ograničene – a vojni instrument sve vidljiviji.
Tri američka cilja prema Teheranu
U Vašingtonu se mogu uočiti tri paralelna interesa. Prvi je humanitarni aspekt – odnos prema protestima u Iranu i optužbama za masovnu represiju. Drugi je nuklearni program, gde je Tramp jasno poručio da Teheran „ne može imati nuklearno oružje“. Treći je pitanje iranskog arsenala konvencionalnih balističkih raketa, koji ostaje ključni instrument odvraćanja Islamske Republike.
Prema procenama, Iran i dalje raspolaže značajnim brojem projektila uprkos ranijim sukobima sa Izraelom. Vrhovni vođa Ali Hamenei više puta je naglasio da raketni program nije predmet pregovora, što dodatno komplikuje diplomatski put.
Ako diplomatija ne uspe – ostaje sila
Ako se prihvati teza da Iran neće odustati ni od nuklearnih ambicija ni od raketnog potencijala, postavlja se pitanje šta ostaje kao opcija. Bez kopnenih trupa, bez amfibijskih operacija i bez klasične invazije, scenario se svodi na vazdušnu i raketnu kampanju usmerenu na ključne centre moći – vojne kapacitete, infrastrukturu i eventualno sam politički vrh.
U regionu se već nalaze snage koje bi činile okosnicu takve operacije. Nosači aviona USS Abraham Lincoln i USS Gerald R. Ford obezbeđuju desetine borbenih aviona, uključujući F-35C i F/A-18. Uz njih deluju strateški bombarderi poput B-2 Spirit, čiji je ograničen broj faktor u planiranju produžene kampanje.
Međutim, udaljenost baza, ograničeni broj stelt platformi i potreba za suzbijanjem iranske PVO znače da bi operacija morala biti pažljivo tempirana i logistički podržana.
Da li vazdušna sila može sama da obori režim?
Ovde ulazimo u klasičnu stratešku raspravu. Jedna škola mišljenja tvrdi da vazdušna sila može direktno pogoditi „centar gravitacije“ protivnika – političko rukovodstvo i ključne komandne strukture – i time proizvesti brz politički efekat. Druga naglašava da vazdušni udari, ma koliko precizni bili, retko donose kontrolu nad teritorijom i da bez kopnene komponente nema trajnog rezultata.
Istorija pokazuje da su vazdušne kampanje sposobne da degradiraju infrastrukturu, parališu komunikacije i oslabe vojne kapacitete. Ali pitanje smene režima podrazumeva nešto više – kontrolu prostora i političke dinamike na terenu.
Ograničenja i rizici
Iran nije država bez odbrambenih kapaciteta. PVO sistemi, podzemna postrojenja i raspršeni vojni objekti otežavaju brzu i odlučujuću operaciju. Dugotrajna vazdušna kampanja nosi rizik od regionalne eskalacije, uključujući moguće napade na saveznike SAD i blokadu ključnih pomorskih puteva.
Bez kopnene invazije, scenario se svodi na kombinaciju vazdušnih udara, ekonomskog pritiska i eventualnog unutrašnjeg političkog previranja u Iranu. Pitanje ostaje da li je to dovoljno da se postigne strateški cilj.
Ukoliko se teorijska rasprava pretvori u praktičnu operaciju, Persijski zaliv mogao bi postati laboratorija za testiranje koncepta „režimske promene iz vazduha“. Da li vazdušna sila može sama da odluči ishod, ili je kopnena komponenta i dalje krajnji arbitar pobede – to je dilema koja bi u narednim mesecima mogla dobiti konkretan odgovor.