Svrgavanje Asadovog režima povećava mogućnosti za snage Huta u Jemenu da iskoriste regionalnu nestabilnost. Hoće li iskoristiti šansu?
Padom Asadovog režima u Siriji i Hezbolaha u Libanu poraženih i sve izolovanijih, pažnja se okreće Hutima u Jemenu. Možda najjača preostala iranska zastupnička snaga u regionu, Huti su svakako najaktivniji u pogledu svojih napada na Izrael, kao i na međunarodne brodove u Crvenom moru.S obzirom na to da je konfrontacija između Huta i Izraela, a možda i Amerike, spremna da eskalira, ovo će verovatno pokrenuti pitanje da li će se režim u Sani pokazati jednako krhkim kao i njegov bivši partner u Damasku.
Poput Asadovog režima, Huti su korumpirana organizacija koja predstavlja uski segment stanovništva, ostavljajući većinu u siromaštvu. Ovo siromaštvo proizilazi manje iz rata ili sankcija, a više iz sistemske korupcije, nepotizma i namerne izolacije. Ovi režimi olakšavaju pljačku stanovništva putem zajedničkog alata: mito koje traže nedovoljno plaćeni zvaničnici, monopolizovane industrije koje koriste insajderima i namešteni sistemi za uvoz robe, pošto izvoz igra malu ulogu u opustošenim ekonomijama iranskih satelitskih država.
Reforma državnih institucija je neverovatna, jer je njihova disfunkcija nameran izbor kako bi se osiguralo da glavni pristalice režima uživaju ekonomsku i društvenu prednost.
Visok nivo korupcije i eksploatacije učinio je i Asadov i režim Huta duboko nepopularnim, primoravajući ih da zavise od brutalnih bezbednosnih aparata kako bi održali vlast. Indoktrinacija kroz medije i obrazovanje, koja ove vlade predstavlja kao antikolonijalne branioce nacionalne nezavisnosti, postaje sve manje ubedljiva kako se javna patnja od strane režima pogoršava i kako se povećava zavisnost od stranih sponzora, posebno Irana.
Uprkos ovim paralelama, ključne razlike između režima Asada i Huta sugerišu da se njihove putanje mogu razlikovati. Rukovodstvo Huta je mlađe i energičnije od Asadovog ostarelog kadra. Na primer, šef obaveštajne službe Huta Abulhakim al Kajvani ima manje od četrdeset godina, dok je njegov sirijski kolega, Hosam Luka, bio blizu šezdeset pete godine pre Asadovog pada.
Štaviše, deset godina nakon zauzimanja Sane, Huti su i dalje u ranoj fazi revolucionarnog ekstremističkog pokreta. Nasuprot tome, Asadov režim je postao stagnirajuća, ideološki šuplja dinastija nakon pedeset godina na vlasti.
Lideri Huta se takođe razlikuju u njihovom verovatnom odgovoru na izazov. Za razliku od Asada, koji je na kraju pobegao u Rusiju, lideri Huta bi se mogli vratiti gerilskoj taktici u jemenskim planinskim regionima umesto da napuste svoj pokret izgnanstvom. Mnogi stariji Huti su retko, ako su ikada, napuštali Jemen, što ih je verovatno činilo sklonijim da se odupru do kraja, a ne da traže utočište u inostranstvu.
Dok je dugoročni opstanak Huta i dalje neizvestan, njihov režim se suočava sa rastućom krizom legitimiteta. Pukotine u njegovim temeljima se šire, a rukovodstvo se sve više oslanja na brutalno nasilje da bi suzbilo neslaganje. Eventualni kolaps izgleda verovatan, ali nije nužno neizbežan.
Odlučna akcija regionalnih i globalnih aktera koji se suprotstavljaju terorizmu Huta mogla bi ubrzati njihov pad. SAD, Izrael i njihovi saveznici trebalo bi da pojačaju politički, finansijski i vojni pritisak na Hute. Odsecanje njihove mogućnosti da preusmeravaju humanitarnu pomoć značajno bi oslabilo njihov finansijski položaj.
Umesto da subvencioniše režim koji održava teror i destabilizuje region, međunarodna zajednica bi trebala da izdvoji resurse za pomoć žrtvama i onima koji pokušavaju da mu se odupru, uključujući jemenske izbeglice u inostranstvu i jemenske snage u južnom Jemenu koje se bore protiv Huta.
Trenutne krize sa kojima se suočavaju libanski Hezbolah i iranske snage Kuds čine da je ovo pogodan trenutak za pritisak na režim Huta. Iako su Huti nekada stekli poverenje u podršku Teherana, oni verovatno ponovo procenjuju tu podršku u svetlu nedavnih događaja u Siriji.
Ovo može stvoriti priliku da se izvrši pritisak na Hute da zaustave svoje napade na Crveno more. Ipak, čak i ovo bi bio privremeni predah, a ne pravo rešenje za dugoročnu pretnju koju Huti predstavljaju drugim državama u regionu, a da ne govorimo o njihovim podanicima.
Ovo postavlja pitanje: Kako bi moglo doći do propasti Huta?
Prava promena u Jemenu zahtevala bi tri ključna razvoja događaja.
Prvo, promena bi zahtevala porast javnog gneva zbog nezadovoljstva koje ima jemensko stanovništvo, verovatno vezano prvenstveno za ekonomske uslove, ali možda i za ljutnju zbog nametanja njihovih verskih pogleda u suprotnosti sa verovanjima većine stanovništva.
Drugo, trebalo bi da dođe do gubitka naklonosti ili podrške ključnih elitnih grupa, koje mogu biti birokrate Huta ili savezničkih plemena na koja se režim oslanja da bi suzbio neslaganje.
Treće, nestabilnost bi morala da zabije klin unutar klase lidera, vođena spoljnim pritiscima na režim ili unutrašnjom borbom za vlast; borbe za vlast bi mogle organski nastati unutar predatorskog i tajnovitog režima, ali bi mogle biti ubrzane iznenadnim, značajnim događajima, kao što su smrt ili ubistvo ključnih ličnosti u njegovom rukovodstvu.
Zajedno, ovi faktori bi ostavili režim u stanju rasula, nesposoban da zadrži svoj nemilosrdni nadzor nad dvadeset miliona Jemenaca. To bi zauzvrat moglo da stvori zamah koji će režimu biti sve teže da preokrene.
Kako se ovaj proces odvija nije pod kontrolom bilo koga, a svakako ni bilo koje sile van Jemena. Međutim, sirijsko iskustvo sugeriše da će nastavak pritiska i koordinacije sa opozicionim snagama biti efikasniji od pokušaja pregovora sa režimom posvećenim unutrašnjoj represiji i spoljnoj agresiji.
Poput Asada, Huti će jednog dana izgubiti vlast, a Jemenci će se sećati ko im je pomogao u nevolji, a ko ne. Održavanje pritiska, vojnog, političkog i ekonomskog, je ključno. Uskraćivanje legitimiteta režima i mogućnosti za preusmeravanje strane pomoći je ključna komponenta tog napora. Asadovo iskustvo pokazuje da ovi tirani ne traju večno i da je ulaganje u dugoročne diplomatske odnose sa njima gubitnička opklada.