Čineći okosnicu arsenala protivvazdušnih sistema ruskog vazduhoplovstva, S-400 je daleko najrasprostranjeniji dugoročni PVO sistem u jednoj zemlji, sa preko 30 pukova trenutno u upotrebi.
Troškovi nabavke sistema S-400 od raspada Sovjetskog Saveza bili su više nego duplo veći od ulaganja u borbene avione. Ovaj sistem se smatra znatno isplativijim za zaštitu ruskog vazdušnog prostora zbog veoma niskih troškova obuke i operacije u poređenju sa avionima koji nude slične odbrambene sposobnosti.
Pored toga, dok su lovci bili ograničeni na operacije iz relativno malog broja vazdušnih baza – što je posebno važilo za teške klase aviona sa velikim logističkim zahtevima – mobilni sistemi kao što je S-400 mogli su brzo da rasporede svoje lansere, radare i komandne centre nakon dejstva, što ih čini izuzetno teškim za neutralisanje.
Vrednost ove karakteristike je nedavno dokazana u Rusko-ukrajinskom ratu, gde je Rusiji trebalo više od godinu dana da uništi ukrajinsku PVO mrežu, zasnovanu na varijantama S-300 iz 1980-ih. Iako mobilniji od zapadnih ekvivalenata, ovi sistemi su značajno manje mobilni od S-400 i zahtevaju nekoliko puta više vremena za preraspoređivanje. Štaviše, zemaljski radari S-400 bili su znatno veći i napredniji od onih koji se mogu postaviti na avione, a koristili su više radara koji rade u komplementarnim talasnim opsezima, pružajući izuzetno visok nivo situacione svesti i mogućnost ozbiljne pretnje ciljevima smanjene vidljivosti.
Teškoće uvođenja S-400 u operativnu upotrebu
Iako je izuzetno moćan, sistem S-400 je predstavljao izazov za uvođenje u operativnu upotrebu zbog drastičnog opadanja ruskog odbrambenog sektora nakon raspada SSSR-a. Ovo je pomerilo datum njegovog uvođenja sa oko 2000. na 2007. godinu. Kompleksnost sistema zahtevala je uključivanje više kompanija u lanac snabdevanja, od kojih su mnoge zatvorene ili prešle na civilnu proizvodnju zbog zanemarivanja odbrambenih projekata tokom 1990-ih.
Program je bio moguć zahvaljujući sredstvima dobijenim iz velikih izvoza prethodnog sistema S-300 u Kinu tokom devedesetih, koji je činio većinu proizvodnje dugoročnih PVO sistema te decenije. Pored unutrašnjeg pada u Rusiji, mnoge projektne biroe i fabrike koje su podržavale proizvodnju bilo je teško integrisati jer su se nalazile u drugim postsovjetskim državama.
Obnova raketne industrije i masovna proizvodnja
Do kraja devedesetih, ruski odbrambeni sektor je bio u slabom stanju za razvoj S-400, a rad na sistemu je gotovo potpuno zaustavljen. Ponovni zamah započeo je 2000. godine dolaskom administracije predsednika Vladimira Putina, koja je polako oživela vojsku i odbrambeni sektor novim investicijama. Kremlj je 26. avgusta 2000. godine odobrio novi program podrške razvoju i proizvodnji sistema S-400 kroz obnovu raketne industrije, sa izgradnjom tri velike nove fabrike.
Ove fabrike obuhvatale su novo krilo fabrike „Obuhov“ u Sankt Peterburgu, modernizaciju fabrike „Avitek“ u Kirovu i obnovu fabrike „NMP“ u Nižnjem Novgorodu. Iako dugotrajan proces, ove mere su omogućile masovnu proizvodnju S-400 do druge polovine naredne decenije, što je rezultiralo proizvodnjom više pukova godišnje uz proizvodnju drugih sistema poput S-300V4 i S-500.