Piše: Danko Borojević
Dana 7. maja 2024. godine, navršava se četvrt veka (25 godina) kako je bombarder B-2A Spirit američkog ratnog vazduhoplovstva gađao kinesku ambasadu u tada jugoslovenskoj prestonici Beogradu tokom NATO agresije protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), uzrokujući pogibiju troje i ranjavanje 27 kineskih državljana.
Tog zlokobnog 7. maja te nesrećne 1999. godine, u večernjim časovima u 23:45 časa, tri projektila NATO alijanse su pogodila zgradu ambasade Narodne Republike Kine u Novom Beogradu.Napad je izazvao jedan od najznačajnijih diplomatskih incidenata između Vašingtona i Pekinga od kinesko-američkog hladnog rata šezdesetih godina prošlog veka, izazvavši velike antiameričke proteste u više kineskih gradova. Kineski državni mediji su to tada nazvali „varvarskim napadom i grubim kršenjem kineskog suvereniteta“, a ambasador te zemlje u UN Ćin Huasun kritikovao je „varvarski čin NATO“ kao „grubo kršenje povelje Ujedinjenih nacija, međunarodnog prava i norme koje uređuju međunarodne odnose“. Dok su diplomatske posledice bile obuzdane zahvaljujući značajnim naporima i Pekinga i Vašingtona, geopolitički odjeci napada bili su značajni posebno nakon što se pojavilo više informacija o tome kako je sproveden. Izveštaji su bili različiti o motivima za operaciju, a ovi su se kretali od pokušaja da se spreči kineska obaveštajna služba u prikupljanju vrednih informacija o napadima krstarećim raketama NATO, do izveštaja da se objekat koristio za preusmeravanje komunikacija za jugoslovenske snage. Pojavio se sve veći konsenzus da je kombinacija faktora verovatno motivisala napad, od kojih je jedan bio slanje demonstracije sile i Pekingu i Beogradu.
NATO agresija na SRJ pod vođstvom SAD od 24. marta dovelo je do svog borbenog debitovanja bombardera B-2, i uprkos tome što je ranije planirana flota od 120 aviona smanjena na samo 20, ulazak u službu aviona manje od dve godine pre 1997. godine je i dalje predstavljalo revolucionarno poboljšanje za američke udarne sposobnosti. Sa sedištem u Vajtman vazduhoplovnoj bazi u Misuriju, letelice su dizajnirane da mogu da gađaju ciljeve bilo gde u svetu bez oslanjanja na napredno baziranje, uz očekivanu ranjivost baza van Sjedinjenih Država na sredstva kao što su balističke rakete i borbeni lovci. interkontinentalni opseg posebno vredan. B-2 je takođe bio drugi stelt avion sa ljudskom posadom koji je ušao u upotrebu, posle udarnog lovca F-117, i mogao se pohvaliti ne samo daleko superiornijim stelt sposobnostima, već i kapacitetom za nošenje oružja skoro osam puta većim. Ovo je svakom omogućilo da rasporedi do 16 taktičkih nuklearnih bombiB 61, ili 16 novih satelitskih vođenih municija za direktan napad (JDAM) koje je u to vreme koristila isključivo ova vrsta aviona. Let od 8.500 kilometara za Jugoslaviju, potpuni nedostatak upozorenja koje bi protivnici imali o napadu, i mogućnost da se pogodi određena zgrada unutar kompleksa ambasade sa velike visine, sve je pokazalo ogroman napredak postignut u američkim sposobnostima za napad.
Iako je bombardovanje kineske ambasade bilo veoma primetno kao demonstracija sile i diplomatski incident sam po sebi, njegov značaj je značajno porastao nakon što je direktor CIA Džordž Tenet dva meseca kasnije potvrdio da je operaciju planirala njegova agencija, a ne Pentagon , i da je sproveden van NATO. Ovo je bio jedini nalet u vazdušnoj kampanji protiv SRJ koja je bila operacija CIA, sa uklapanjem u dugu istoriju agencije koja je preduzimala radnje koje Vašington i Pentagon sami nisu bili u stanju da brzo ovlaste, a manje u stanju da to urade bez curenja informacija. Kontroverzne i tajne bombaške misije CIA imale su više presedana, a značajan primer je korišćenje bombarderskih aviona iz sastava američkog vazduhoplovstva za napade na Indoneziju tokom pedesetih godina prošlog veka, o kojima je Vašington imao samo ograničeno znanje, i koji su bili dosledno sve dok indonežanske snage nisu srušile pilota CIA i poricale da je zarobljen sa svojim dokumentima. Dopunjujući izjavu direktora Teneta, američki pukovnik u NATO Kombinovanom centru za vazdušne operacije koji je nadgledao kampanju, kasnije je citiran od strane niza izvora koji su tvrdili da je napad „spustio dva JDAM u kancelariju atašea i odneo tačno onu sobu koju smo želeli“, demonstrirao je demonstraciju „veliko ciljanje” koje bi sprečilo da se ambasada koristi za reemitovanje jugoslovenskih vojnih komunikacija.
Osim bombardovanja kineske ambasade, bombardovanje Jugoslavije je inače bilo veoma kontroverzno iz nekoliko razloga, i snažno su mu se protivile Kina, Indija i veći deo nezapadnog sveta, dok su čak i njegove pristalice u zapadnom svetu bile široko priznate da je to bilo nezakonito. Australijski novinar Džon Pildžer je pomenuo da su civili „dignuti u vazduh u prepunim putničkim vozovima i autobusima, u fabrikama, televizijskim stanicama, bibliotekama, staračkim domovima, školama i 18 bolnica, od kojih su mnogi isečeni na komade od strane hiljada komada RAF (Britansko kraljevsko vazduhoplovstvo) kasetnih bombi koje se raspadaju u gelere“. Intenzitet bombardovanja civilnih ciljeva bio je toliki da ga je Čikago tribjun sumirao na sledeći način: „NATO, ukratko, planira da zemlju u kojoj živi deset miliona ljudi svede na ogromnu gomilu bezvrednih ostataka“. Kolumnista Njujork tajmsa Tomas Fridman rezimirao je tada da će, ukoliko Beograd ne pristane na zahteve Zapada, „da će vratiti vašu zemlju unazad tako što će vas smrviti u prah“. “Hoćeš 1950? Možemo 1950. Hoćeš 1398? Možemo i 1398.” Samo u prvom mesecu vazdušnih udara NATO naneta je materijalna šteta od preko 100 milijardi dolara.
Tamo gde je viđeno da je vazdušni napad ozbiljno narušio međunarodne norme protiv zločina agresije, posebno imajući u vidu stepen u kojem se fokusirao na uništavanje jugoslovenskih civilnih ciljeva, napad na kinesku ambasadu poslao je znatno jaču poruku, da su u eri posle hladnog rata SAD i države zapadnog bloka mogle nekažnjeno da primenjuju vojnu silu.
Četvrt veka kasnije, napad nastavlja da snažno odjekuje u istorijskom sećanju Kine, a kineski predsednik Si Đinping posetio je Beograd kako bi obeležio taj događaj. Predsednik je 7. maja u lokalnom listu Politika napisao: „Ne smemo da zaboravimo da je na današnji dan pre 25 godina NATO drsko bombardovao kinesku ambasadu u Jugoslaviji… Kineski narod ceni mir, ali nikada neće dozvoliti da se istorijske tragedije ponove”.
Dok je Kina jačala svoje vojne kapacitete od 1999. godine, obnovljeni fokus Pentagona i CIA iz 2010-ih na ciljanje zemlje osigurao je da senka mogućeg napada i dalje visi nad njom, bilo zbog neviđenog američkog raspoređivanja raketa srednjeg dometa u Jugoistočna Azija od aprila, ili razvoj naslednika B-2 po programu B-21. Tamo gde je B-2 razvijen imajući u vidu bombardovanje Sovjetskog Saveza, nevidljiviji B-21 koji će se proizvoditi u mnogo većem broju razvija se posebno sa zahtevom za gađanje ciljeva u Kini.