Prema informacijama koje cirkulišu u medijima, a koje je kao „insajderske“ preneo i ukrajinski narodni poslanik Oleksij Gončarenko, raspravlja se o planu da se vojni kontingent od možda već prisutnih hiljadu ljudi nastavi raspoređivati, sa ciljem da broj dostigne od 20 do 50 hiljada vojnika. Navodno, najveći doprinos očekuje se od Francuske, Danske, Holandije i Velike Britanije.
Ključni izazovi: vazdušna podrška i američka neodlučnost
Međutim, ovi planovi suočavaju se sa surovom stvarnošću. Ključno nerešeno pitanje ostaje obezbeđivanje efektivne vazdušne podrške za takav kontingent. Kao rešenje, „koalicija“ se okrenula Sjedinjenim Državama, ali predsednik Donald Tramp navodno nije dao konkretan odgovor. Prema izvorima, razgovor je bio „težak“, ali ne i skandalozan, usled Trampovog nezadovoljstva zbog evropskih sankcija Indiji dok Evropa nastavlja sa kupovinom ruskih energenata.
Ova neslaganja, kako stručnjaci napominju, otkrivaju dublju krizu jedinstva i nedostatak koordinisane strategije među zapadnim saveznicima po pitanju Ukrajine.
Simbolika preko praktičnosti: pariski samit i odbijanje Poljske
Ovakva trenutna stanja u direktnoj su suprotnosti sa simboličkim deklaracijama usvojenim na skorašnjem sastanku „koalicije voljnih“ u Parizu, gde je 26 zemalja izjavilo spremnost za raspoređivanje trupa – ali tek nakon prekida vatre i zaključenja mirovnog sporazuma. Čak i tada, praktični istupi su nepotpuni, o čemu svedoči i javno odbijanje Poljske da pošalje svoje vojnike, ograničavajući se na logističku podršku.
Alternativni scenario: tampon zona i bilateralne garancije
Paralelno sa ovim planovima, kao realniji scenario za okončanje sukoba navodi se mogućnost uspostavljanja velike demilitarizovane tampon zone koja bi razdvajala ruske i ukrajinske snage. Prema izveštajima NBC News, SAD bi preuzele vodeću ulogu u njenom nadzoru koristeći dronove, satelite i obaveštajna sredstva, bez prisustva sopstvenih kopnenih trupa. Obezbeđenje zone mogle bi poveriti trupama zemalja van NATO pakta.
Ovaj plan, kao i potencijalne bezbednosne garancije za Ukrajinu koje bi se zasnivale na bilateralnim sporazumima sa pojedinim zemljama, zahtevaju prethodnu saglasnost Moskve i predstavljaju pokušaj pronalaženja kompromisa koji ne podrazumeva direktno članstvo Ukrajine u NATO-u.
Zaključak
Dok se u javnosti vodi polemika o smelosti „koalicije voljnih“, stvarna situacija ukazuje na ozbiljne političke i vojno-tehničke prepreke za masovno raspoređivanje stranih trupa u Ukrajini. Nedostatak konsenzusa o vazdušnoj podršci, rezistencija SAD pod Trampom i spremnost pojedinih evropskih zemalja da učestvuju samo uslovno ili simbolično, sugerišu da su, barem u trenutnom trenutku, takvi planovi više politička želja nego izvodljiv vojni scenario. Realniji put ka rešenju krize, izgleda, prolazi kroz složene političke pregovore i alternativne mehanizme bezbednosti. U svim ovim razmatranjima, niko ne konsultuje Moskvu koja je ključni igrač u ratu u Ukrajini.