TV FRONT/Boško Jovanović
Brojni su analitičari bili koji su kada su počela aktuelna dešavanja na Bliskom istoku, koja prete da prerastu u regionalni rat spominjali biblijska vremena, poslednjih 30 godina, ali nikao da spomenu dešavanja na Bliskom istoku posle Prvog svetskog rata gde su dve kolonijalne sile Velika Britanija i Francuska u najgorem obliku imperijalizma taj prostor podelili lenjirom zanemarujući verske, nacionalne, etničke elemente koji su posle Drugog svetskog rata, a pre toga Balafurove deklaracije zacementirali stvaranje države Izrael.
Magistar međunarodnih odnosa Boško Jovanović oslikao je uticaj Velike Britanije na ovaj prostor, odnosno britanski uticaj na Bliski istok.
” Da bi se shvatio Bliski Istok neophodno je da se zna da najveći, najdublji uticaj imaju Britanci. Oni su osmislili Bliski Istok onako kako ga mi danas poznajemo. Britanci su preko svojih ljudi direktno iscrtali granice na Bliskom Istoku. O ovome niko ne priča i niko nije pričao.
Britanska imperija nastala je prvo na kontroli pomorskih puteva a onda na zauzimanju teritorija. Za ovu priču je bitno da su Britanci bili životno zainteresovani za Suecki kanal. Kao što Nemci imaju ambiciju da dođu do nafte, i Britanci imaju istu ambiciju. Britanskoj floti je bila potrebna nafta, potrebna joj je bila energija da bi mogla da apsolutno vlada morima. Britanska vojna doktrina se zasnivala na takozvanoj „ravnoteži snaga“ a to znači: uvek u sukobu pomagati slabijeg da jači ne bi mogao da pobedi. Oni su imali i takozvanu „zlatnu izolaciju“.
Nemačka i Velika Britanija bile su na suprotnim stranama u Prvom svetskom ratu. Turska imperija se prostirala na tri kontinenta – Azija, Afrika i Evropa, s tim iako je islam ujedinjavao veliku većinu stanovništva postojala je granica, nešto što je postojalo između Turaka i Arapa, a koja se produbila dolaskom mladoturaka na vlast 1908. godine, jer oni kao turski nacionalisti nisu baš puno uvažavali Arape. To je kasnije iskoristio, niko drugi nego, Lorens od Arabije. Počinje rat, Rusija traži Dardanele a tu da bi Čerčil prestigao Ruse, počinje čuvena bitka na Bosforu i Dardanelima koja počinje 1915. a završava se 1916. godine uz ogromne gubitke Britanaca, Australijanaca i Novozelanđana.
To je bio prvi pokušaj oblikovanja Bliskog Istoka po želji Britanaca. Britanci onda šalju tri vrlo sposobne osobe da dignu bunu među Arapima, najpoznatiji od njih je Lorens od Arabije. Lorens od Arabije diže ustanak, pravi diverzantske akcije, primorava Turke da prebace značajne vojne snage na Arabijsko poluostrvo, odnosno preciznije, na Bliski Istok i on rukovodi arapskim ustankom. Veliku pomoć Britancima je pružio Husein Bin Ali kralj Hedžaza ili kako je poznat među Arapima Husein bin Ali ili Šerif Husein, Šerif je titula upravnika svetog mesta Meke, za muslimane. Zašto je on bitan? Zato što je on očekivao da će od Engleza da dobije pomoć da se stvori Arapska država na teritoriji tadašnje Mesopotamije, to jest današnjeg Iraka i Saudijske Arabije; On se nazivao Hašemitu i odatle jedan njegov sin Abdulah osniva Hašemitsku dinastiju u Jordanu, a drugi sin Fejsal Irački osniva dinastiju u Iraku.
Današnji Irak je stvoren kao nezavisna država i njeno osnivanje (granice) je osmislila Gertruda Bel. Englezi su praktično uspeli da ostvare sve svoje ciljeve stvaranjem Iraka jer Irak je zauzimao prostor od Kirkuka i Mosula na severu do Basre na jugu, iako su Francuzi imali ambicije da kontrolišu Mosul, znači današnju Siriju, Liban i severni Irak.
Francuzi su u ovoj priči jako bitni.
Englezi stupaju u kontakt preko Džona Filbija sa vahabitima koji su u to vreme bili da kažem pleme, sekta na poluostrvu i kasnije oni postaju vladajuća dinastija.
Džon Filbi je sposoban obaveštajac koji vredi, kako se kaže, kao armija od milion ljudi. Englezi krajem 1915.godine počinju pregovore sa Francuzima, i Mark Saiks koji je bio sekretar lorda Kičindera, sekretar za odbranu u Britanskoj vladi, je bio poslanik Konzervativne stranke i dosta je putovao po Bliskom Istoku i predstavljao se kao stručnjak za to.
Drugi je Fransoa Žorž Piko, francuski diplomata i pravnik i oni su crtali tamo te mape, ko će šta da uzme.
Englezi su hteli da uzmu od Bagdada do Basre, a Francuzi od Bagdada do Kirkuka na severu. Znači da se današnji Irak tako podeli. Za Francuze je bitno bilo da kontrolišu današnju Siriju i Liban zbog jakog katoličkog uticaja na francuske političe, da bi se Francuska predstavila kao zaštitnica hrišćanstva na Bliskom Istoku. Međutim te mape, raznorazne , koje su oni iscrtavali, na kraju nisu bile bitne jer se premijer i ministar rata Žorž Klemanso odrekao francuskog dela današnjeg Iraka zbog da bi Britanija pristala na podrži reparacije koje Nemačka treba da isplati Francuskoj.
Idemo i na ono što mnoge sada zanima, a to je Palestina.
U Palestini su živeli i Arapi i Jevreji.
Dolazak Jevreje počinje posle Prvog Svetskog rata, kada je odlučeno da Jevrejska država bude u Palestini a ne na Madagaskaru, jer je postojala i ta ideja, i Britanci šalju vojsku 1917. godine koja isteruje Turke iz Palestine. Tada Britanski ministar spoljnih poslova Balfor donosi „Balforovu deklaraciju“ u kojoj se kaže da će na teritoriji Palestine da se stvori Jevrejska država ali da će da se stvori i Arapska, odnosno Palestinska država. Britanije je htela da kontroliše Palestinu, ne zbog Jevreja, nego zbog Sueckog kanala. Oni su tim kanalom bili opsednuti i sve su uradili da Franscuska popusti, a Francuskoj nije bio toliko važan Sajks- Pikov sporazum koliko joj je bilo bitno da opustoši (osiromaši plaćanjem ratne reparacije) Nemačku. Onda počinje naseljavanje Jevreja u Palestini dok Britanci tu održavaju poredak… U međuvremenu počinje Drugi svetski rat i u Africi se vodi sukob između Bernanda Mondgomerija komandanta Britanske Osme armije Nemačkog maršala Romela „Pustinjska lisica“.
Nemci su pokušali da dođu do Kaira i Aleksandrije ali nikako nisu uspevali. Posle rata, od 1945.godine, i posle holokausta kreće još veće naseljavanje Jevreja u Palestini, ali Englezi sa velikom mukom održavaju red…
Neću da se bavim sukobima u Palestini ni Izraelsko- Arapskim ratovima, već samo onim što je u istoriji poznato kao anglo-francusko- izraelska agresija na Egipat iz 1956.godine.
Tadašnji premijer Velike Britanije, Entoni Idn se jako plašio da pukovnik Gamal Abdel Naser ne nacionalizuje Suecki kanal, i to mu je bila opsesija. Kad je Naser to uradio, Idn je odmah Francuzima predložio plan kako da se izvrši invazija u zoni Sueckog kanala i da se preuzme kontrola nad kanalom. Tu je Izrael „zamoljen za pomoć“, da on krene napad na Egipat da bi privukao Egipatske snage. Izrael je izvršio desant i krenuo, snagama kojima je komandovao Moše Dajan, a onda su se uključili Englezi i Francuzi pod izgovorom da agresija Izraela na Egipat dovodi u opasnost Suecki kanal, i cenu nafte i tako dalje, i tako dalje… i onda su oni poslali svoje trupe. Egipćani su se odbranili kod Port Saida, to je grad na ulasku u Suecki kanal. Ta agresija je propala zbog toga što su se Ajzenhauer i Hruščov dogovorili da rat zaustave i nateraju London, Pariz i Izrael da odustanu. Tako je rat završen pobedom Egipta a na Sinaj su došli“plavi šlemovi“.
Kako bilo da bilo, Britanci su uspeli i do danas uspevaju da upravaljaju Bliskim Istokom i Mediteranom.A evo i zašto i kako…
Britanija ima na Kipru vojno-vazduhoplovnu bazu i prislušnu bazu. Sve što su imali po svetu zatvorili su ali su na Kipru zadržali bazu. Iz prislušne baze mogu da kontroliše i prisluškuje sav saobraćaj u Evropi i Africi. Englezi i njihova služba „MI 6“; obratite pažnju, prvo je stvorena „MI5“ kontraobaveštajna služba pa obaveštajna „MI 6“, uspevaju da sa malo uloženih sredstava imaju enormno velike rezultate.