ŠKOLA MORNARIČKOG BORBENOG ORUŽJA ILI TOP GUN

Potreba za programom usavršavanja taktike upotrebe lovačkih aviona mornarice, postala je jasna još u prvoj fazi američke intervencije u Vijetnamu. Tokom tih prvih godina rata, verovatnoća da će raketa vazduh-vazduh lansirana sa američkog lovca uništiti svoju metu bila je otprilike 10 posto. Osim toga, iznenadni napad malog lovca severnovijetnamskog vazduhoplovstva tipa MiG-17 sa zadnje polusfere, često je dovodio do obaranja američkog lovca. Sama operacija Grom (Operation Rolling Thunder) američkih združenih vazduhoplovnih snaga, koja je trajala od 2. marta 1965. godine do 1. novembra 1968. godine na kraju je rezultirala gubitkom oko 1000 američkih borbenih aviona. Mnogi od tih oborenih aviona, bili su žrtve lovaca MiG-17 i MiG-21.
škola-mornaričkog-borbenog-oružja-ili-top-gun© US Naval Institute

Neretko bi se dešavalo da mali pokretni lovac MiG-17 u maskirnoj šemi sličnoj „daždevnjaku“, iznenadi i obori neki od tehnički superirnih američkih lovaca. Američka lovačka avijacija je bila tehnički i kvantitativno superiorna u vazdušnom prostoru Vijetnama. Zbog toga, su piloti Severnog Vijetnama bili primorani da zbog malog broja aviona (Severni Vijetnam nikada, tokom celog trajanja rata nije imao više od 170-200 ispravnih lovačkih aviona) biraju vreme i način napada na američke lovce, samim tim stvarajući sebi prednost prvog napada. Jednom rečju, sami su nametali Amerikancima borbu u vazduhu, onda kad je ishod borbe u vazduhu išao u njihov prilog.

U januaru 1969. godine, mornarica je donela takozvani „Ault Report“, u kojem su navedeni razlozi gubitaka američkih lovaca u bliskoj vazdušnoj borbi. Dejstvo lovačke avijacije Severnog Vijetnama (iako je bila kvantitativno i kvalitativno manja), za same američke vazduhoplovne stručnjake bilo je iznenađenje. Američki lovci su počeli da trpe velike gubitke, a da nisu mogli da reše taj problem. Međutim, problem je bio u velikoj zavisnosti od elektronike, tako da su američki piloti izgubili osećaj za blisku vazdušnu borbu, u kojoj su piloti Severnog Vijetnama u lovcima MiG-17 bili nenadmašni, u prvim godinama sukoba. Još veći problem za Amerikance bila je pojava novog sovjetskog lovca MiG-21 u rukama severnovijetnamskih pilota.

škola-mornaričkog-borbenog-oružja-ili-top-gun© NationalMuseum U.S. Air Force photo

Izveštaj „Ault Report“ obuhvatio je 104 preporuke. Odlučeno je da se uspostavi „Škola naprednog borbenog oružja“, čije jezgro su činili instruktori za konsolidaciju, koordinaciju i objavljivanje doktrine i taktike za upotrebu lovaca, tako je nastao „Top Gun“.
škola_mornaričkog_borbenog_oružja_ili_top_gun© US Naval Institute

Škola mornaričkog borbenog oružja“ odnosno Navy Fighter Weapons School (NFWS) osnovana je 3. marta 1969. godine u mornaričkoj vazduhoplovnoj bazi Miramar (NAS Miramar) u Kaliforniji. Škola je postala poznata kao „Top Gun“. Sastav je dobio skromna finansijska sredstva i opremu. Devet oficira instruktora, smestilo se u jednu staru prikolicu koju su koristili i kao kancelariju i kao učionicu. Tako su krenuli na posao formiranja nove škole. Škola je u početku počela kao kurs u trajanju od četiri nedelje (Fighter Weapons Course). Prvi kursisti diplomirali su tokom 1969. godine. U početku je škola delovala kao odeljenje u okviru skvadrona VF-121 Pacemakers. U julu 1972. godine, odeljenje prerasta u samostalnu komandu. Promene u formaciji dovode do tog, da dotadašnji „Kurs borbenog oružja“ (Fighter Weapons Course) prerasta u „Školu mornaričkog borbenog oružja“ (Navy Fighter Weapons School). Škola je zadržala naziv „Top Gun“.

škola-mornaričkog-borbenog-oružja-ili-top-gun© US Naval Institute

NFWS je u početku, za obuke koristila avione A-4 i TA-4 Skyhawk iz sastava mornarice i posuđene avione T-38 Talon iz sastava RV koji su simulirali protivničke lovce MiG-17 i MiG-21. Takođe, škola je koristila avione A-6 Intruder sa posadama marinaca i avionima F-106 Delta Dart iz sastava RV, kad god su bili dostupni. Kasnije su korišćeni avioni F-21A Kfir i F-16N Fighting Falcon, dok su avioni T-38 Talon zamenjeni avionima F-5E i F-5F Tiger II.

Sedamdesete i osamdesete godine XX veka, dovele su uvođenje u naoružanje mornarice avione F-14A Tomcat i F/A-18A Hornet. Studenti su leteli na avionima F-14 i F/A-18 kao primarnim borbenim avionima, dok su instruktori leteli na avionima A-4 i F-5, a nekad bi leteli i na avionima F-16. Istovremeno, vreme trajanja obuke je povećana na šest nedelja.

škola_mornaričkog_borbenog_oružja_ili_top_gun© US Naval Institute/ PHAN Gregory S. Mccreash/The U.S. National Archives

Završetkom Hladnog rata početkom devedesetih godina XX veka, nastavni plan škole je modifikovan. Vreme trajanja obuke je povećano na devet nedelja. Istovremeno povučeni su iz upotrebe avioni A-4 i F-5, dok su u ulozi protivnika korišćeni avioni F-16 i F/A-18.

Od 1996. godine škola je preimenovana u NSAWC (Naval Strike & Air Warfare Center) sa sedištem u NAS Fallon u Floridi. Poslednja klasa na avionima Tomcat, obuku je završila oktobra 2003. godine.

Za izradu teksta korišćena je knjiga u rukopisu: Danko Borojević, Dragi Ivić, Željko Ubović F-14 Tomcat, Čuvar američke flote

2 komentara na “ŠKOLA MORNARIČKOG BORBENOG ORUŽJA ILI TOP GUN

  1. e, t oje avijacija
    a ne nekakvi migovi kante, suhoji raspale limene kofe, ili onaj suhoj sto ga zovu berkut, onaj sa naopaka krila, pa de taj avion moz da leti…!
    nemaju rusi pojma da naprave avion

    nijedan dobar avion rusi nisu napravili

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *