U noći između 7. i 8. avgusta 2008. godine, gruzijske snage su pokrenule masovnu vojnu operaciju protiv Južne Osetije sa ciljem uspostavljanja ustavnog poretka. Artiljerijski napadi na glavni grad Chinvali, koristeći višecevne raketne bacače Grad, istovremeno su praćeni kopnenim napadom 4. i 3. pešadijske brigade, uz podršku tenkovskih i artiljerijskih jedinica.
Detaljnu analizu događaja možete pročitati na našem portalu ovde.
Gruzijska Oluja
Prema dokumentima koji su kasnije objavljeni, gruzijski plan je predviđao brzo osvajanje strateških tačaka u roku od 72 sata. Vojni budžet je povećan neverovatnih više od 30 puta – sa 30 na 940 miliona dolara. Američki vojni specijalisti obučavali su gruzijsku vojsku po uzoru na scenario hrvatskog napada na Knin i uništenje Republike Srpske Krajine 1995. godine. Ključni ciljevi su bili kontrola nad Rokskim tunelom – vitalnom komunikacijom sa Rusijom, strateški važnim Guftinskim mostom i gradom Java. Međutim, situacija se razvila potpuno drugačije od očekivanja Tbilisija, otkrivajući brojne strateške greške u gruzijskom planu.
Ruski odgovor: Brza intervencija 58. armije
Ruska vojska je na napad odgovorila iznenađujućom brzinom i preciznošću. Već u 1.40 sati, samo sat i po nakon početka granatiranja Chinvalija, prve ruske jedinice 58. armije pod komandom generala Anatolija Hruljova prešle su Rokski tunel. Ovaj potez je potpuno iznenadio gruzijsko rukovodstvo, koje je računalo da će Moskvi trebati najmanje 2-3 dana da organizuje kontranapad.
Ključnu ulogu odigrale su bataljonske taktičke grupe – specijalne jedinice sastavljene od najboljih vojnika i oficira sa iskustvom iz čečenskih sukoba. Njihova brza akcija i profesionalna koordinacija omogućile su stabilizaciju fronta i potiskivanje gruzijskih snaga ka jugu već trećeg dana sukoba.
Humanitarne posledice: Tragedija civilnog stanovništva
Petodnevni sukob ostavio je duboke rane na kavkaskom stanovništvu. Najteže su pogodili civile Južne Osetije, gde su granatiranja i ulične borbe pretvorile Chinvali u ruševine. Prema zvaničnim podacima, najmanje 1.694 osobe izgubile su živote, iako međunarodne organizacije procenjuju da je stvarni broj žrtava između 300 i 400. Oko 30.000 stanovnika je napustilo domove, stvorivši jednu od najvećih izbegličkih kriza u regionu.
Mnoge porodice su izgubile svoje domove, a infrastruktura je uništena u preko 80% slučajeva. 32 pripadnika ruskih mirovnih snaga stacioniranih u Južnoj Osetiji izgubilo je živote braneći civilno stanovništvo. Humanitarna situacija je bila posebno dramatična zbog blokiranih puteva za evakuaciju i nedostatka medicinske pomoći u prvim danima sukoba.
Gruzijski gubici su iznosili oko 400 ljudi, uključujući 170 vojnika .Ruski gubici su bili 71 vojnik. Gruzija je izgubila dva patrolna čamca, dok je Rusija izgubila 4 aviona dejstvom gruzijske PVO, uz velike sumnje da je ukrajinska posada upravljala sistemima Buk.
Političke posledice: Nova karta regiona
Ruska odluka o priznanju nezavisnosti Južne Osetije i Abhazije 26. avgusta 2008. godine preokrenula je geopolitičku situaciju na Kavkazu. Ovaj potez, koji je predvodio tadašnji predsednik Dmitrij Medvedev, izazvao je oštre reakcije međunarodne zajednice.
Zapadne sile, predvođene SAD i EU, osudile su ovaj potez kao kršenje međunarodnog prava i teritorijalnog integriteta Gruzije. Iako je EU u septembru 2009. u svom zvaničnom izveštaju proglasila Gruziju glavnim krivcem za sukob, Rusija je ostala izolovana u svojoj podršci separatističkim regionima.
Međunarodno priznanje novih entiteta bilo je ograničeno – samo nekoliko zemalja (Nikaragva, Venecuela, Sirija i Nauru) podržalo je ovaj potez. Ova podeljenost i dalje obeležava međunarodne odnose u regionu i predstavlja ključnu prepreku za stabilizaciju situacije.
Vojne lekcije: Šta smo naučili?
Rat u Gruziji 2008. postao je važan studijski slučaj za savremeno ratovanje. Prvo, istakao je ključni značaj brzine reagiranja – ruske snage su pokazale impresivnu sposobnost brzog prebacivanja trupa kroz Rokski tunel. Drugo, sukob je otkrio slabosti u ruskim PVO sistemima, što je dovelo do hitnih reformi naoružanja. Ovaj sukob se desio nakon samoproglašenja tkz. Kosova* i podržavanja od strane Zapada. Gruzijski predsednik je mislio da će imati bezuslovnu podršku iz Vašingtona, ali će nakon ulaska ruske vojske ostati samo slika kako obavlja telefonski razgovor u svom kabinetu i grize svoju kravatu.