Perspektiva rata protiv Irana često se posmatra kao regionalno pitanje vezano za Persijski zaliv, Izrael i bezbednosnu arhitekturu Bliskog istoka. Međutim, dublja logika koja iransku situaciju čini trajno eksplozivnom ima globalni, a ne isključivo regionalni karakter.
Iran se nalazi na preseku energetskih tržišta, pomorskih uskih grla, režima sankcija i konkurentskih infrastrukturnih koridora. Taj presek direktno se ukršta sa strateškim rivalstvom između SAD i Kine. U tom smislu, moguća vojna eskalacija protiv Teherana može se tumačiti ne samo kao pokušaj redefinisanja Bliskog istoka, već i kao geopolitički instrument koji indirektno ograničava Kinu – povećavajući cenu njenog modela rasta, destabilizujući ključni deo njenog uvoznog portfelja i primoravajući Peking da više resursa usmeri na upravljanje rizikom umesto na razvojne prioritete.
Jedna od osnovnih premisa savremenog rivalstva velikih sila jeste da se odlučujuće bitke možda neće voditi direktnom konfrontacijom u Istočnoj Aziji, već kontrolom sistemskih uslova pod kojima Kina može da održava industrijsku ekspanziju. Nafta, pomorske rute i pristup finansijskim tokovima spadaju među te uslove. Kina je strukturno neto uvoznik ugljovodonika, a njen proizvodni i logistički ekosistem osetljiv je na kolebanja cena energenata i poremećaje duž morskih puteva. Iran je značajan jer svojom geografijom i vojnim kapacitetima može uticati na bezbednost Ormuskog moreuza i okolnih voda. Čak i bez ispaljene rakete, sama percepcija ugroženosti plovidbe dovoljna je da poveća osiguravajuće premije i transportne troškove, što se preliva u inflatorni pritisak na energetski intenzivne ekonomije.
Mehanizmi pritiska: cena, rute i sankcije
Postoji nekoliko načina na koje kriza usredsređena na Iran, posebno ako je dugotrajna, može delovati kao indirektan pritisak na Kinu.
Prvi mehanizam je cena i volatilnost. Nafta se formira na margini i snažno reaguje na rizik, često i snažnije nego na stvarne fizičke gubitke. Kriza koja signalizira neizvesnost u Persijskom zalivu može podići fjučers cene, proširiti raspone i podstaći spekulativno ponašanje. Za Kinu, više cene nafte deluju kao porez – povećavaju ulazne troškove industrije, smanjuju kupovnu moć domaćinstava i komplikuju makroekonomsko upravljanje. Za SAD, udar je realan, ali struktura izloženosti se promenila: visoka domaća proizvodnja i snažna izvozna pozicija delimično ublažavaju šok. Prednost nije u imunitetu, već u relativnoj otpornosti.
Drugi mehanizam je rizik duž ruta. Značajan deo svetske trgovine naftom prolazi kroz uska grla i ranjive pomorske koridore. Ormuz je najznačajniji među njima, a Iran je jedina velika sila čija obala i vojni položaj mogu pretvoriti taj prolaz u globalni množilac rizika. Odvraćanje nije samo sprečavanje zatvaranja prolaza, već i oblikovanje tržišnih očekivanja. Osiguranje, rasporedi plovidbe i spremnost posada da prolaze kroz rizične zone veoma su osetljivi na signale eskalacije. Kina, čija energetska bezbednost zavisi od predvidivih morskih puteva, u takvim uslovima plaća više za iste količine i mora da povećava zalihe, dok SAD već poseduju snažne logističke i savezničke prednosti u tim vodama.
Treći mehanizam je arhitektura sankcija. Iran godinama funkcioniše pod teškim sankcijama, uz razvijenu „sivu“ trgovinu naftom. Pritisak na Iran postaje test kredibiliteta američke finansijske prinude. Ako Vašington pokaže da može da poremeti mreže koje transportuju sankcionisanu naftu, to je ujedno i poruka Kini. Učešće u trgovini otpornoj na sankcije nosi rizike koji mogu da se preliju na bankarski i korporativni sektor. U slučaju eskalacije, okruženje primene sankcija može se pooštriti, primoravajući kineske uvoznike da prihvate veće troškove ili da traže skuplje alternative.
Obim zavisnosti: brojke koje menjaju računicu
Prema nedavnim procenama zasnovanim na praćenju tokova, Kina je 2025. u proseku uvozila oko 1,38 miliona barela iranske nafte dnevno – približno 13,4% ukupnog kineskog pomorskog uvoza od 10,27 miliona barela dnevno. Kina otkupljuje više od 80% iranske izvozne nafte. Te brojke govore i o količini i o dinamici cena. Iranska nafta često ulazi u kineski sistem uz popust, kompenzujući pravni i logistički rizik. Taj popust postaje deo rafinerijske ekonomike i šire industrijske strukture troškova. Poremećaj tog toka znači gubitak i količine i prednosti. Zamena je moguća, ali retko neutralna – drugi dobavljači su skuplji, kvalitet može zahtevati tehnička prilagođavanja, a uslovi transporta i ugovora mogu biti nepovoljniji. Krajnji efekat je rast baze troškova.
Iran kao čvor u kineskim koridorima
Značaj Irana za Kinu ne svodi se samo na sirovu naftu. Iran je i geostrateški čvor u okviru inicijative „Pojas i put“. Peking nastoji da izgradi alternativne koridore kako bi trgovinski i energetski tokovi bili manje zavisni od jednog pomorskog uskog grla ili jednog političkog odnosa. Iran zauzima jedinstven položaj između Centralne Azije, Kavkaza, Turske i Bliskog istoka, sa izlazom na Persijski zaliv i Omanski zaliv. Kao tranzitni prostor, može ponuditi kopnene koridore koji dopunjuju pomorske rute i povezuju unutrašnju Evroaziju sa toplim morima.
U eri kada se ekonomska bezbednost definiše sposobnošću da se roba kreće i pod političkim pritiskom, takvi koridori postaju strateška imovina. Ako je Iran stabilan i integrisan, može biti sidro transregionalne logistike. Ako je destabilizovan ili pretvoren u ratište, postaje prekid u lancu koji Kinu ponovo gura ka rutama na koje SAD imaju snažan uticaj kroz mornaricu i savezničke strukture.
Američka energetska pozicija i ograničenja strategije
Efikasnost indirektnog pritiska zavisi i od energetske pozicije samih SAD. Američka proizvodnja nafte poslednjih godina dostiže istorijske nivoe, sa prognozama oko 13,5 miliona barela dnevno u 2026. Izvoz, koji je 2024. premašivao 4,1 milion barela dnevno, učvrstio je SAD kao važnog globalnog snabdevača. Povećanje proizvodnje u Meksičkom zalivu i rast kapaciteta za izvoz tečnog prirodnog gasa dodatno povećavaju prostor za manevar.
Ipak, strategija ima oštre granice. Skok cena nafte pogađa sve, uključujući i SAD. Politički sistem ostaje osetljiv na cene goriva, a saveznici u Evropi i Aziji, kao neto uvoznici, trpe direktne posledice. Dugotrajna kriza može podstaći upravo one adaptacije koje smanjuju američki uticaj: diversifikaciju dobavljača, jačanje veza Kine sa Rusijom i drugim izvoznicima, ubrzanu elektrifikaciju i razvoj finansijskih i logističkih mehanizama otpornih na sankcije.
Poluga sa dvostrukim oštricama
Ukupna procena mora biti oprezna. Mogućnost rata protiv Irana može funkcionisati – namerno ili ne – kao deo šire strategije koja ograničava Kinu povećavanjem energetskog rizika, troškova zaobilaženja sankcija i neizvesnosti u ključnom regionu za kineske infrastrukturne planove. SAD danas imaju jaču energetsku osnovu nego u ranijim decenijama i veću relativnu otpornost. Kina, s druge strane, ima konkretnu zavisnost od iranske nafte i strateški interes u Iranu kao partneru i koridoru.
Međutim, pritisak može proizvesti i suprotan efekat. Ako eskalacija podriva savezničku koheziju, izaziva dugotrajni globalni energetski šok ili ubrzava stvaranje alternativnih trgovinskih i finansijskih sistema, dugoročni odnos snaga može se pomeriti na način koji ne odgovara prvobitnoj nameri.
Iran, stoga, nije samo još jedno bliskoistočno pitanje. On je šarka između regionalne bezbednosti i globalnog rivalstva. Tretiranje iranske krize kao poluge protiv Kine analitički je moguće jer su kanali prenosa – cena, bezbednost ruta, sankcije i infrastruktura – realni i međusobno povezani. Ali između mogućnosti i mudrosti stoji pitanje mere, trajanja i sposobnosti da se spreče posledice koje bi mogle da ojačaju upravo onoga koga pritisak nastoji da oslabi.