Kao što se i očekivalo posle suzdržanog i, u velikoj meri, simboličnog odgovora Irana, u javnosti su se pojavile informacije o dogovoru o primiriju koje je postignuto uz posredništvo Katara.
Mada je ovu informaciju u trenutku pisanja ovog teksta potvrdio samo Vašington*, koristeći situaciju da još jednom prikaže Donalda Trampa u svetlu mirotvorca, na terenu smo videli brojne indikacije da ovo zaista jeste slučaj.Pored daljih reakcija tržišta na pad tenzija, tu možemo pomenuti i pokušaje i Irana i Izraela da osiguraju da će upravo oni zadati poslednji udarac. Najzad, i masovne proslave u Teheranu teško da bi bile organizovane da nije bilo bar nekih garancija da posle njih neće uslediti novo razočarenje.
Perspektive
Uprkos tome što je obustava vatre u ovom trenutku gotovo izvesna, svi su izgledi da povratka na status kvo neće biti.
Ma koliko Teheran i oni izvori koji se svrstavaju na njegovu stranu (istine radi, ni sami ne skrivamo simpatije u ovom pogledu) pokušavaju da predstave trenutno stanje kao pobedu, Iran je pretrpeo ozbiljne gubitke i na teži način postao svestan ozbiljnih bezbednosnih propusta koji, sve dok ostaju nerešeni, ostaju kritičan rizik koji ne sme biti ignorisan.
Stoga, islamska republika će morati da iskoristi primirje da reši ove probleme, ali i pokuša da obnovi svoju mrežu saveznika u regionu čija je slabost u značajnoj meri doprinela samouverenosti Izraela. Štaviše, informacije o aktivnosti grupa tzv. Islamskog otpora u Iraku pojavile su se već jutros.
Uprkos tome, i Izrael je izvukao određene zaključke — pored svih uspeha obaveštajnih službi, Tel Aviv ipak nije uspeo da neutrališe iranske ofanzivne kapacitete koji su se takođe pokazali i kao nezanemarljiv izazov za izraelsku PVO koja je precenjena u kontekstu prolongiranog sukoba.
S tim na umu, primirje ka kom se situacija u ovom trenutku razvija biće pre svega prilika za obe strane da se pripreme za naredni sukob.
Uz to, brojna pitanja i dalje ostaju nerešena — kakva će biti budućnost iranskog nuklearnog programa, da li će se pregovori o istom uopšte nastaviti? A, ne treba zaboraviti ni na različite separatističke i disidentske grupe koje su krizu videle kao priliku za ostvarenje svojih ciljeva, ne bez direktne pomoći Vašingtona i Tel Aviva.