Pobeda Donalda Trampa na poslednjim predsedničkim izborima u SAD izazvala je pravi politički i društveni preokret, kako unutar njegove zemlje, tako i u budućim izgledima inostranog delovanja novog predsednika u njegovom drugom mandatu na čelu Sjedinjenih Država. U kontekstu opšte percepcije skorog početka ere dubokih promena u svetskom geopolitičkom poretku i, posebno, u odnosima Sjedinjenih Država i Rusije, zanimljivo je osvrnuti se na prošlost ovih odnosa kako bismo pokušali da otkrijemo i razumemo pravce njihovog razvoja u periodu koji je pred nama.
Ako bismo morali u dve reči da definišemo istorijske odnose između Rusije i Sjedinjenih Država u periodu od kraja Drugog svetskog rata do implozije Sovjetskog Saveza, podvukli bismo, u prvoj aproksimaciji, odnose sukoba i poštovanja: sukob kao posledicu ideološkog i političkog antagonizma i poštovanje kao posledicu međusobne percepcije direktnog vojnog kapaciteta drugog da uništi suprotnu stranu.Ali nije uvek bilo ovako. Pre, tokom i posle ovog perioda, dve zemlje su prolazile kroz periode zbližavanja i animoziteta, u korak sa događajima koji su se u velikoj većini slučajeva dešavali van njihovih granica, sa obostranom željom da se izbegne sukob sa katastrofalnim posledicama na globalnom nivou. Tokom dugog perioda Hladnog rata, preovladao je takozvani „mirni suživot“, termin okolnosti koji je skovao Nikita Hruščov i eksplicitno prihvaćen od strane dve sile i ostatka sveta.
U početku ovih odnosa, tokom sukoba sa Engleskom koji je doveo do rađanja Sjedinjenih Država, Katarina Velika je vešto održavala Rusko carstvo u neutralnoj poziciji povoljnoj za američke ustanike. Godine 1803. Rusija i SAD su uspostavile diplomatske odnose i ubrzo po završetku građanskog rata, 1867. godine, car Aleksandar II im je prodao Aljasku za 7,2 miliona dolara, sa idejom da izbegne hipotetički novi sukob sa Britancima nakon poraza Rusije u Krimskom ratu.
Tokom 19. veka i do raspada Ruske imperije, normalnost ovih odnosa bila je samo zasenjena negativnim uticajem masakra (pogroma) Jevreja u Rusiji, što je izazvalo klimu dubokog negodovanja u američkom javnom mnjenju. U stvari, do objave rata Nemačkoj došlo je nakon pada cara i povlačenja iz rata koje je odlučio novi sovjetski režim, što nije sprečilo američku podršku belim armijama tokom građanskog rata koji je pokrenut posle Oktobarske revolucije u Rusiji.
Međutim, ova situacija se nije ponovila u Drugom svetskom ratu. Nakon ulaska Sjedinjenih Država u sukob, Sovjetski Savez je dobio veliku količinu američke pomoći u vidu materijala i opreme, koji su bili od suštinskog značaja za razvoj operacija na Istoku i u konačnom ishodu, iz kojeg je Sovjetski Savez nastao pretvoren u veliku silu, a nedugo zatim i u nuklearnu supersilu rešenu da se izjednači sa Sjedinjenim Državama po moći i uticaju i bori se sa njima za svetsku vlast.
Dugi period hladnog rata
Vrlo brzo nakon završetka rata protiv Osovine, dok su Amerikanci i njihovi zapadni saveznici demobilisali svoje armije i suočili se sa rekonstrukcijom evropske teritorije, Sovjetski Savez je zadržao svoju vojnu moć i politički nemiri su se povećali u zemljama koje se graniče sa njim, ustupajući mesto satelitu komunističkih režima Moskvi. Percepcija opasnosti po Zapadnu Evropu podstakla je želju Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske, a kasnije i Beneluksa i Italije, da se suoče sa sovjetskom pretnjom putem odbrambenog saveza, potpisivanjem Briselskog pakta u martu 1948. Istog dana, predsednik Truman je izjavio u Kongresu: „Uveren sam da će rezolucija slobodnih nacija biti usklađena tako što će naše slobodne nacije biti jednake u zaštiti.”
Događaji su počeli da se odvijaju u leto te godine. U junu 1948. godine počela je prva ozbiljna kriza: berlinska blokada, koja je trajala do maja 1949. godine. Nešto ranije, u aprilu, potpisan je Vašingtonski ugovor, kojim su Amerikanci i Evropljani stvorili Severnoatlantski savez, NATO. Sjedinjene Države su napustile svoju izolaciju pre Drugog svetskog rata, prihvatile podršku Zapadnoj Evropi i rivalstvo sa SSSR, i počela je era geopolitičke bipolarnosti. Već 1949. godine SSSR je detonirao svoju prvu fisionu bombu, a 1955. godine svoju prvu hidrogensku bombu. Dve velike sile sa nuklearnom snagom stajale su na čelu dva antagonistička sveta, razdvojena u Evropi onim što se zvalo gvozdena zavesa. Počeo je taj dugi period poznat kao Hladni rat.
Od 1945. godine bilo je šesnaest predsednika u Beloj kući i deset lidera, prvo sovjetskih, a potom predsednika Ruske Federacije, u Kremlju. Od tada, svet je uronjen u dugu seriju ratova, sukoba, tenzija i događaja od izuzetnog značaja koji su testirali odnose između dva bloka: pomenuta blokada Zapadnog Berlina, Korejski rat, Kubanska revolucija, Vijetnamski rat, kriza u Kongu, invazija u Zalivu svinja, kubanska raketna kriza, ratovi između Izraela i Arapa, proces dekolonizacije u Africi i ratovi u Avganistanu, iz kojih su obe strane izašle unutar dugog lanca kriza i tenzija koje stavljaju i nastavljaju da stavljaju na test kapacitet i korisnost UN, instrumenta planetarnih odnosa koji je napravljen po meri pobednika u Drugom svetskom ratu i koji je služio i služi kao scensko i dijalektičko bojno polje za sređivanje pozicija i formulisanje međusobnih optužbi.
Odnos je ostao napet, ali su se dva sveta, predvođena dvema supersilama, suočavala sve do nestanka SSSR, uvek tražeći scenarije daleko od svog bezbednosnog glasija. Bilo je posebno opasnih momenata, kao što su kubanska raketna kriza 1962. godine, vežbe Able Archer 1983. godine, koje su Sovjeti smatrali uvodom u nuklearni rat, ili obaranje Korean Air flight 007, takođe 1983. godine. Bilo je i perioda detanta, poput onih koji su doveli do apsurdnog putovanja Nikite Hruščova i njegove supruge Nine 1959. godine u Sjedinjene Države, na poziv predsednika Ajzenhauera. Hruščov je tada izjavio da će SSSR uskoro dostići životni standard Sjedinjenih Država.
Realnost je ubrzo pokazala da komunistički sistem nikada neće postići ovaj cilj. Strateški i ekonomski izazov Ronalda Regana sa njegovom Strateškom odbrambenom inicijativom, koja se sastoji od protivraketnog sistema sa svemirskim oružjem za zaštitu SAD od nuklearnog napada, bio je ogroman izazov za sistem i državu koja je izvršila invaziju na Avganistan 1979. godine, i deset godina kasnije morao je da se povuče iz Avganistana, ostavljajući je u rukama talibana i sa teretom neuspeha koji je već nagovestio mračnu sudbinu.
Multipolarnost i neizvesnost
Između marta 1990. i decembra 1991. godine SSSR se raspao i njegovih petnaest republika proglasilo je nezavisnost. Odnosi između Sjedinjenih Država i Ruske Federacije koji su proizašli iz kolapsa, kao i odnosi između njenih predsednika, Klintona i Jeljcina, ušli su u period detanta, kojim je predsedavala srdačnost i saučesništvo između njih dvojice, u okruženju krajnje slabosti u Rusiji punoj unutrašnjih tenzija, korupcije i ekonomskog kolapsa, rata u Čečeniji i društvenog poraza u prvoj zemlji. Na kraju je Boris Jeljcin predao vlast svom premijeru Vladimiru Putinu u iznenađujućoj sceni u Kremlju koju su svi očekivali, 31. decembra 1999. godine.
Tako je počela Putinova era, koja traje i dan-danas, kada se Putin smenjuje na mestu predsednika Ruske Federacije sa svojom desnom rukom Dmitrijem Medvedevom, koji je predsedavao Federacijom od 2008. do 2012. godine. Sa njim na vlasti, bilo u Predsedništvu ili u senci tokom Medvedevog mandata, Putin je imao posla sa predsednicima Buššom mlađim, Obamom, Trampom, Bajdenom i ponovo, od januara ove godine, sa Trampom. Rusija se promenila, svet se promenio i sve do januara odnosi SAD sa Rusijom, posle invazije na Ukrajinu, odvijali su se u atmosferi koja bi se mogla opisati kao predratna, preko NATO.
Ovih dana, od kada je Tramp stupio na dužnost drugog mandata posle Bajdenove pauze, doživljavamo početak novog odnosa za koji se za sada pretpostavlja da je posebno neizvestan, sa mogućim okončanjem rata u Ukrajini i velikim izgledima za važne buduće promene ne samo u odnosima SAD sa Rusijom, već i SAD sa Evropom. Za očekivati je da će nam naredni meseci, pa čak i naredni dani, doneti nova iznenađenja. Globalna stabilnost je u pitanju.