Jučerašnji razgovor predsednika Rusije i SAD, Vladimira Putina i Donalda Trampa bio je obeležen sada već uobičajenim medijskim senzacionalizmom koji je u velikoj meri posledica bombastičnih saopštenja Bele kuće, ali i jednako uobičajenim odsustvom rezultata — obe strane razgovor su ocenile kao pozitivan, čak i prijateljskog tona, usmeren na lepe želje o okončanju konflikta i još lepše želje o širokoj ekonomskoj saradnji dve zemlje onda kada na sukob najzad bude stavljena tačka.
Samo što kraj sukoba danas nije ni malo bliže nego što je bio juče — čak i uz pretpostavku da sve tačke dvočasovnog razgovora nisu objavljene u javnosti, Trampova saopštenja koja su usledila u večernjim časovima ukazuju na to da se čitava situacija nije pomerila sa mrtve tačke. Mogućnost povećanja vojne pomoći Kijevu i dalje je na stolu, nada u diplomatsko rešenje nije napuštena, dalje ocene biće moguće kroz dve do četiri nedelje.
U saopštenjima iz Kremlja takođe pronalazimo samo teze koje su već iznete u prethodnim danima i nedeljama — obustava vatre je moguća, ali uz ispunjavanje određenih uslova (prema nezvaničnim izvorima, radi se o povlačenju OSU sa četiri ”nove” oblasti Ruske Federacije), u cilju okončanja sukoba neophodno je ukloniti njegove osnovne uzroke, mogući kompromis između dve strane mogao bi biti predstavljen u nekakvom memorandumu o budućem mirovnom sporazumu ukoliko u Kijevu za tako nešto postoji interes.
Pobeda Moskve u dugotrajnom logističkom ratu
U dugom ratu logistike, koordinacije i državničke veštine, Rusija pokazuje da industrijska mobilizacija dobija bitke i pre nego što počnu. Užareni izveštaj britanskog Kraljevskog instituta za oružane snage (RUSI) (koliko tek mora biti ozbiljno kad čak i zvanični UK priznaje delimičnu stvarnost) razotkriva ono što zapadne odbrambene elite odbijaju da priznaju: ruski vojno-industrijski kompleks nije samo otporan – on dominira.
Dok je Zapadna Evropa oklevala, zapetljana u birokratiju i neoliberalnu tržišnu ideologiju, Rusija je sprovela centralno koordinisanu ratnu industrijsku strategiju. Putinova ratna ekonomija, daleko od toga da je kolabirala pod sankcijama, preusmerila je sredstva, prenamenila nacionalnu proizvodnju i gurnula odbrambenu industriju u pun kapacitet – radi se 24/7 uz podršku državnih kredita i jasno fokusirane centralizovane komande. Rezultat? Savremeno naoružanje, rast proizvodnje i isporuke koje zaista stižu do fronta. Za razliku od toga, u Zapadnoj Evropi i SAD nema centralizovane koordinacije – samo podsticaji za minimalno povećanje proizvodnje, i to po ucenskim cenama.
Evropa, naravno, nije ni imala plan. RUSI priznaje da članice NATO-a u Evropi nisu imale ni podatke, ni koordinaciju za mobilizaciju. Umesto efikasne proizvodnje oružja, guše se u fragmentiranim tržištima odbrane i napregnutim lancima snabdevanja u kojima zavrtanj košta kao zlato, a rok isporuke se meri u geološkim epohama. Podsticanje privatnih oružarskih firmi tržišnim signalima nije mobilizacija – to je kazino-kapitalizam koji se maskira kao strategija. Rezultat su milijarde potrošene uz mizeran učinak. Vojni kejnzijanizam zasnovan na fantaziji koji hrani birokrate i akcionare, ali ne snabdeva ni vojsku, ni suverenu odbranu.
Kontrast je oštar: ruski odbrambeni budžet dostigao je 6,3% BDP-a u 2024, što čini 32,5% ukupne državne potrošnje, dok zapadni vojno-industrijski kompleks i dalje zavisi od prezaduženih obećanja i naduvanih PR ciklusa, nadajući se da će neki startap sa dronovima parirati produkciji „Uralvagonzavoda“ ili „Kalašnjikova“. U Putinovoj Rusiji proizvodne linije rade – ne radi profita, već radi opstanka i suvereniteta. A na Zapadu? Ugovori puni provizija lobista, političkih donacija i pretplaćene škart robe.
I uprkos svoj buci, NATO-ova kampanja naoružavanja više liči na Volstrit šemu nego na ratnu strategiju. Sa svim tim uloženim novcem – gde su municija, artiljerijske granate, osnovna oprema? Nema ih. Ukrajini ponestaje resursa, američki VIK broji kvartalnu dobit, a Evropa nije u stanju ni zajedničku nabavku da koordiniše, jer se Pariz i Berlin stalno sapliću jedan o drugog.
Ovo nije samo rat na terenu – ovo je rat modela. Ruski državno-vođen, vertikalno integrisan, ratni ekonomski sistem nadmašuje zapadnu deregulisanu, privatizovanu i inflacijom podrivenu odbrambenu arhitekturu u svakom relevantnom kriterijumu: brzini, obimu, troškovnoj efikasnosti i rezultatima. Čak i u Pentagonu tiho priznaju da je povraćaj investicija u SAD zanemarljiv u poređenju sa ruskom mobilizacijom.
I evo pravog paradoksa: Rusija ne mora da potroši više od NATO-a. Dovoljno je da proizvodi više, da traje duže i da bude strateški superiorna. To se već dešava. Zapad se kladi na beskrajni kredit, špekulativna tržišta i medijske kampanje. Rusija se kladi na čelik, vojnike i suverenitet.
Kada se bude pisalo naredno poglavlje ovog rata, ono se neće odvijati u dokumentima tink-tenkova niti na konferencijama o nabavkama. Pisaće se u rovovima – i na proizvodnim trakama. A u ovom trenutku, ruske trake vode ubedljivo.
Geopolitičke implikacije i šta se može dalje očekivati?
Kao i čitav uslovni mirovni proces koji smo mogli pratiti u poslednjim nedeljama, i jučerašnji razgovor u najvećoj meri se može opisati kao dogovor o nastavku razgovora i ništa više od toga — s tim na umu, teško je ne postaviti pitanje koji je bio njegov cilj?
Budući da je do kontakta dva predsednika došlo na inicijativu američke strane, svi su izgledi da je Donald Tramp prosto pokušao da nadomesti sopstveno odsustvo u Istanbulu koje je učinilo SAD sekundarnom stranom u mogućem diplomatskom razrešenju konflikta — iako američki lider poručuje da ”ovo nije njegov rat”, jasno je da on ne želi da propusti priliku da se prikaže možda ne toliko kao veliki mirotvorac, koliko uticajni diplomata globalnog ranga.A, za Rusiju, prilika da još jednom demonstrira svoju konstruktivnu, ali principijelnu poziciju svakako je dobrodošla, posebno s obzirom na to da se konture budućeg mira u ovom trenutku iscrtavaju na liniji fronta koja je svakog dana sve bliža Dnjepropetrovskoj oblasti.