Predugo je Demokratska Republika Kongo (DR Kongo) bila zaboravljena kriza na globalnoj sceni, u senci sukoba koji se smatraju politički korisnijim za zapadni angažman.
Uprkos tome što ima neke od najbogatijih prirodnih resursa na svetu, uključujući ogromna nalazišta zlata, dijamanata i koltana (ključni mineral za elektronske uređaje), DR Kongo je ostao u stalnom stanju sukoba, korupcije i humanitarne katastrofe. Ali nedavna eskalacija nasilja, posebno oživljavanje pobunjeničke grupe M23, zahteva hitnu pažnju i rekalibraciju međunarodne politike pre nego što kriza izmakne kontroli.
Između 26. i 30. januara, grad Goma na istoku DR Kongo bio je svedok nekih od najsmrtonosnijih sukoba u novijoj istoriji. Preko 700 života je izgubljeno, a još skoro 2.800 ranjeno u borbama koje su region ostavile u haosu. Konflikt je primorao hiljade civila da napuste svoje domove, stvarajući još jedan talas raseljenja u zemlji koja je već domaćin jednom od najvećih interno raseljenih populacija na svetu. Pobunjenici M23 su 28. januara zauzeli aerodrom u Gomi, ne samo da su poremetili kritične rute humanitarnog snabdevanja, već su intenzivirali patnju civila koji su već pretrpeli decenije nestabilnosti, siromaštva i nasilja. U međuvremenu, 3. februara, u razornom požaru u zatvoru u zemlji poginulo je više od 160 osoba, uključujući skoro 30 dece – još jedan potresan dokaz sistemske disfunkcije države i njene nesposobnosti da zaštiti svoje građane.
Međunarodna zajednica je reagovala sa predvidljivim izrazima zabrinutosti, ali same izjave neće promeniti situaciju na terenu. DR Kongo je na prelomnoj tački, a nastavak neaktivnosti samo će ohrabriti militantne grupe, produbiti humanitarnu krizu i dodatno destabilizovati region. Ovaj trenutak zahteva ne samo pažnju, već i smislenu, stratešku intervenciju. Vreme je za ozbiljan obračun sa faktorima koji su omogućili da ova kriza traje decenijama i poštenu procenu šta se mora učiniti da se ona reši pre nego što postane još veća katastrofa.
Pokret 23. marta (M23) pojavio se 2012. godine posle neuspelog mirovnog sporazuma između vlade DR Kongo i Nacionalnog kongresa za odbranu naroda (CNDP). Grupa, sastavljena prvenstveno od etničkih Tuci boraca, dugo je tvrdila da se zalaže za zaštitu svojih zajednica od lokalnih i stranih pretnji. Međutim, njihove akcije oslikavaju drugačiju sliku – nasilje, prisilno raseljavanje i nemilosrdnu potragu za teritorijalnom kontrolom koja je samo pogoršala ljudsku patnju.
Uprkos međunarodnoj osudi, M23 se pokazao otpornim, delom zbog navodne podrške Ruande i Ugande, koje obe poriču umešanost, ali su dugo optužene da podstiču nestabilnost u DR Kongo radi strateške i ekonomske dobiti. Istočni regioni zemlje bogati mineralima su posebno vredni, a naoružane grupe su često koristile ovo bogatstvo za finansiranje svojih operacija, stvarajući začarani krug sukoba i pljačke resursa. Optužbe protiv Ruande su bile posebno uporne, sa izveštajima koji sugerišu da Kigali vidi M23 kao korisnu proksi silu za suprotstavljanje uočenim pretnjama drugih militantnih grupa koje deluju u regionu.
Dok se regionalni lideri bave diplomatskim manevrisanjem, realnost na terenu je i dalje strašna: masovna ubistva, regrutovanje dece vojnika i sistematsko raseljavanje čitavih zajednica. Humanitarni troškovi su zapanjujući, milioni ljudi ostaju bez pristupa osnovnim potrepštinama, uključujući čistu vodu, hranu i medicinsku negu. Međunarodne humanitarne organizacije bore se da pruže pomoć u veoma nesigurnom okruženju, a nedostatak odlučne akcije globalnih sila samo je ohrabrio M23 i druge militantne grupe.
Međunarodni odgovor na krizu DR Kongo bio je u najboljem slučaju mlak. Dok su Ujedinjene nacije zadržale mirovno prisustvo u zemlji preko MONUSCO (Misija za stabilizaciju Organizacije Ujedinjenih nacija u Demokratskoj Republici Kongo), njena efikasnost je otežana birokratskom neefikasnošću, ograničenim finansiranjem i nedostatkom političke volje. Afrička unija, takođe, nije uspela da preduzme odlučnu akciju, često odlažući se diplomatskim potezima koji donose malo opipljivog napretka. U međuvremenu, zapadne vlade — tako brzo da se mobilišu u sukobima gde su njihovi geopolitički interesi u pitanju — uglavnom su potisnule Kongo na periferiju svojih spoljnopolitičkih briga.
Ova apatija mora da se završi. Kriza DR Kongo nije samo regionalni problem; ona je globalna. Kontinuirana nestabilnost preti da se prelije na susedne zemlje, podstičući šire sukobe i pogoršavajući izbegličke krize. Svet mora da insistira na snažnoj i koordinisanoj strategiji – onoj koja uključuje jači diplomatski pritisak na regionalne aktere, ciljane sankcije protiv onih koji omogućavaju pobunjeničkim grupama i značajno povećanje humanitarne pomoći za podršku onima koji su uhvaćeni u unakrsnoj vatri.
Štaviše, mora se ponovo fokusirati na rešavanje osnovnih uzroka sukoba. Ovo uključuje borbu protiv ilegalne eksploatacije prirodnih resursa, jačanje državnih institucija radi boljeg upravljanja i podsticanje istinskih mirovnih pregovora koji uključuju sve ključne aktere. Ciklus sukoba u ovoj zemlji neće biti prekinut sve dok se ne ulože zajednički napor da se demontiraju ekonomske i političke strukture koje ga održavaju.
Predugo su globalni lideri dozvoljavali da se patnja miliona nastavi nekontrolisano, nudeći samo simbolične gestove zabrinutosti, dok ne primenjuju politike koje bi mogle doneti trajne promene. Da bi DR Kongo imao ikakve šanse za stabilnost, međunarodna zajednica mora da se pojača — ne samo rečima, već i delima. To znači da se osigura odgovornost za one koji podstiču sukob, da se pruži hitna humanitarna pomoć i da se radi na dugoročnom rešenju koje daje prednost miru i razvoju ispred profita i političke svrsishodnosti.
Trenutna kriza predstavlja ključni trenutak za svet da ponovo proceni svoj pristup DR Kongo. Ignorisanjem neće nestati. Umesto toga, nastavak neaktivnosti samo će produbiti patnju, ohrabriti one koji napreduju zbog nestabilnosti i obezbediti da se ciklus nasilja nastavi za još jednu generaciju. Vreme je da prekinemo taj krug. Svet mora da deluje, i mora da deluje sada.