Ako se staklo na vašoj kući razbilo tokom Hezbolahovog rata sa Izraelom, milicija koju podržava Iran platila bi vam 1.200 dolara da ga popravite, što je velika suma po libanskim standardima. Izveštaji, možda preuveličani, sugerišu da Hezbolah ima budžet od 10 milijardi dolara izdvojen za rekonstrukciju stambenih i poslovnih jedinica njegovih boraca. Potrošnja na ovom nivou garantuje Hezbolahovo “gušenje” libanskih šiita i njegovu kontrolu nad svih 27 šiitskih mesta u parlamentu, kao i sposobnost da zavrne ruku državi, na svakom uglu, pod izgovorom potrebnog „nacionalnog konsenzusa“.
Izrael je vojno onesposobio Hezbolah, ali milicija i dalje ima “puls” i planira svoj povratak.Prvo, Hezbolah mora da apsorbuje i odbije gnev svojih boraca koji su izgubili svoje kuće i sredstva za život. Da bi to uradio, šef stranke Naim Kasem rekao je da je Hezbolah delegirao svaku posleratnu odgovornost na libansku državu. Iako je takav stav izazvao aplauze milicije nekih Libanaca, koji su tvrdili da stranka moderira, taj potez je bio manevar.
Kada šiitski borci izraze bes, Hezbolah ga kanališe protiv vlade. Kada vlada ne uspe da ubedi Izrael da se povuče sa pet libanskih vrhova brda jer se Hezbolah nije razoružao, milicija će tvrditi da je državi dala nekoliko godina da „oslobodi“ libansku zemlju, ali pošto je država propala, onda je „otpor“ postao neizbežan.
Hezbolah shvata da je vreme na njegovoj strani. Izraelski vojni zamah, i uz njegovu međunarodnu podršku, će oslabiti, što će libanskoj miliciji dati više slobode u obnovi.
I dok Hezbolah obnavlja svoje vojne kapacitete, on mora osigurati da njegov parlamentarni blok ostane jednako jak.
U proleće 2026. godine Liban će izabrati novi parlament. Osvajanje svih 27 šiitskih mesta, za sebe i svog mlađeg partnera, predsednika Nabih Berija, je imperativ. Kada svi šiitski poslanici budu u džepu Hezbolaha, govornik – koji uživa ogroman autoritet u diktiranju ko i kako upravlja Libanom – ostaće jedan od lojalista milicije.
Drugo, Hezbolah će pokušati da održi, ili čak proširi, parlamentarni blok koji kontroliše sa svojim saveznicima. Ako milicija koju podržava Iran uspe da zadrži svoj sadašnji broj u parlamentu, sledeći premijer će sigurno biti lojalista Hezbolahu.
Hezbolah takođe shvata da su njegovi protivnici previše nevoljni da se suoče sa tim, čak i kada je milicija na najslabijem mestu. Predsednik Džozef Aun i premijer Navaf Salam tek treba da izgovore frazu „razoružavanje Hezbolaha“, iako je takva fraza navedena u Rezoluciji 1701 Saveta bezbednosti UN i mehanizmu za prekid vatre i sprovođenje koji su Beri i Hezbolah potpisali u novembru. Aun i Salam izgleda misle da će Hezbolah biti razoružan slučajem i da je njihova uloga u tom procesu marginalna.
Godine 2016, kada je Mišel Aun pobedio na predsedničkim izborima i izabrao Saada Haririja za svog premijera, dvojac je digao ruke u vis kad god je neko pokrenuo pitanje Hezbolahovog oružja. Aun i Hariri su tvrdili da je Hezbolah globalni problem i da je libanska država preslaba da se nosi sa tim.
Dok Aun i Salam ne kažu da Hezbolah nije problem Bejruta, oni se sigurno tako ponašaju.
Osim ako Aun i Salam ne pokažu više kičme protiv milicije, malo je verovatno da će se pojaviti bilo koja šiitska opozicija koja će se boriti protiv Hezbolaha na predstojećim izborima.
Godine 2022, 17 odsto šiitskog biračkog tela izašlo je na izbore i glasalo protiv Hezbolaha i Berija. Ali izborni zakon je osmišljen na takav način da je šiitska opozicija dobila nula mesta, umesto četiri ili pet, koliko bi proporcionalnost nalagala.
Takođe 2022. godine, Hezbolah je iskrivio ruke snažnim protivnicima Hezbolaha. Rifaat al Masri, vođa moćnog šiitskog klana u Beki, bio je primoran da povuče svoju kandidaturu, kao i sveštenik Abas al Džavhari. Nema razloga da se misli da će se protivnici Hezbolaha, pod slabim Aunom i Salamom, osećati dovoljno bezbedno da prkose miliciji i da se suprotstave njoj 2026. godine.
Političke preporuke za one koji žele da vide završetak izbora 2026. godine i Hezbolaha je da vežu stranu pomoć libanskoj državi sa proverljivim merama koje Aun i Salam preduzimaju da razoružaju miliciju. Izrael je predao Komitetu za sprovođenje 1701 spisak od preko 80 mesta Hezbolahovih skladišta oružja. Koliko su od ovih mesta Libanske oružane snage zauzele, konfiskovale ili uništile? Što se libanska vojska više trudi, to će više američkih sredstava dobiti. Što manje radi, manje je američkog novca.
Štaviše, bogate arapske prestonice treba ohrabriti da finansiraju karte protiv Hezbolaha. Ako Teheran troši 10 milijardi dolara na svoje libanske lojaliste, regionalne prestonice bi trebalo da razmotre da potroše delić ovog iznosa, recimo do 100 miliona dolara, na karte koje idu protiv alijanse koju predvodi Hezbolah.
Poraziti Hezbolah i sprečiti njegov povratak je maraton, a ne sprint. Pobeda Izraela nad Hezbolahom stavila je stranku u retrovizor njenih protivnika. Ali ako se protivnici ne pojačaju, i ako njihovi sponzori ne stave svoj novac gde su im usta, onda neće proći mnogo vremena pre nego što Hezbolah sustigne i pretekne svoje protivnike, vraćajući svoju dominaciju nad Libanom.