Završen je samit NATO i proslava 75. godišnjice. U svom slavlju samome sebi, ono se pokazalo koliko je odvojeno od stvarnosti koliko i anahrono. Bilo je mnogo tvrdnji koje nisu imale osnova u stvarnosti, ali su se izdvojile četiri velike.
NATO je miroljubiva alijansa koja nikome ne predstavlja pretnju
Kao da je potpuno svestan potrebe da se ubedi da je to miroljubiv savez, ova tvrdnja se iznosi najmanje tri puta u uvodnom paragrafu deklaracije Samita. I da zaključimo tu misao, ponovo se ponavlja u drugom poslednjem pasusu.
Pre sedamdeset pet godina, otvara se deklaracija, NATO je „kovan da sačuva mir“. To je „odbrambeni savez“ koji se „pridržava međunarodnog prava i ciljeva i principa Povelje Ujedinjenih nacija“.
Ona aksiomatski navodi tu tvrdnju bez dokaza ili rasprave i bez priznanja duge istorije koja je opovrgava. NATO je možda osnovan kao odbrambeni savez, ali od raspada Sovjetskog Saveza nije bio ni odbrambeni ni poštovao međunarodno pravo ili Ujedinjene nacije. Nekoliko puta je bila agresivna organizacija prkoseći, ili je jednostavno zaobišla, Savet bezbednosti UN. Deklaracija sa samita jednostavno potvrđuje svoju tvrdnju kao da NATO nije podržao SAD ili je pratio SAD na Kosovu i Metohiji, Libiji, Avganistanu i Siriji, i kao da se ukrajinski puč 2014. godine, nikada nije dogodio.
Od raspada Sovjetskog Saveza, NATO nije imao od čega da se brani. Razlog zašto je NATO “umro sa Sovjetskim Savezom”, jeste taj što je isti stvorio pretnju koju je trebalo da spreči. Četvrt veka ekspanzije NATO na istok, i konačno do samog praga Rusije, izazvalo je upravo ruski odgovor koji je stvorio potrebu za odbranom od Rusije koju je NATO trebalo da spreči. NATO je samoispunjavajući uzrok potrebe za sopstvenim postojanjem. Bez NATO, za NATO bi bilo malo potrebe.
U Deklaraciji samita osuđuje se „pretnja koja se odnosi na sve domene koju Rusija predstavlja za NATO“ „obnovom i proširenjem svojih vojnih sposobnosti“. Kritikuje Rusiju, rekavši da je „povećala svoje oslanjanje na sisteme nuklearnog oružja i nastavila da diverzifikuje svoje nuklearne snage, uključujući razvoj novih nuklearnih sistema“. Slično tome, navodi se da Kina „nastavlja da brzo širi i diverzifikuje svoj nuklearni arsenal sa više bojevih glava i većim brojem sofisticiranih sistema za isporuku“ i poziva Kinu „da se uključi u razgovore o strateškom smanjenju rizika“.
Deklaracija kaže sve ovo bez osećaja licemerja da istovremeno čestita sebi što je „preduzela najveće pojačanje naše kolektivne odbrane u jednoj generaciji” i što je „na samitu u Madridu i Viljnusu ispunila odluke o modernizaciji NATO-a za novu eru kolektivne odbrana.” Nema osećaja licemerja u osudi Rusije i Kine zbog diverzifikacije i razvoja svojih nuklearnih arsenala, dok se hvali da „NATO ostaje posvećen preduzimanju svih neophodnih koraka da obezbedi kredibilitet, efikasnost, bezbednost i sigurnost misije nuklearnog odvraćanja Alijanse, uključujući modernizacijom svojih nuklearnih sposobnosti“. Samo Sjedinjene Države troše 1,7 biliona dolara na modernizaciju svog nuklearnog oružja.
U Deklaraciji se navodi da je Kina „postala odlučujući pokretač rata Rusije protiv Ukrajine“, ne tako što je Rusiji obezbedila oružje, već tako što je Rusiji obezbedila „materijale dvostruke namene, kao što su komponente oružja, oprema i sirovine koje služe kao inputi“. za ruski odbrambeni sektor. Ali „obezbeđivanje vojne opreme i obuke za Ukrajinu od strane saveznika i partnera… neće, prema međunarodnom pravu, učiniti NATO stranom u sukobu“.
Vojni cilj Rusije je da osvoji celu Ukrajinu
U svom pozdravnom obraćanju na Samitu NATO, američki predsednik Džo Bajden je rekao da ruski predsednik Vladimir Putin „želi ništa manje, ništa manje, od potpunog potčinjavanja Ukrajine… i da zbriše Ukrajinu sa mape”. Deklaracija ide dalje, u kojoj se kaže da je NATO „odlučan da ograniči i ospori agresivne akcije Rusije i da se suprotstavi njenoj sposobnosti da vodi destabilizujuće aktivnosti prema NATO i saveznicima“.
Putin je insistirao da se „ovaj sukob ne odnosi na teritoriju“, već na bezbednosne aranžmane, što je tvrdnja koja je u skladu ne samo sa izjavljenim ratnim ciljevima Rusije, već i sa ograničenim brojem jedinica koje je Rusija angažovala u Ukrajini. Te jedinice su, prema Putinovim rečima, „bile tu da nateraju ukrajinsku stranu na pregovore“, a njihov broj je samo porastao nakon što je Zapad intervenisao i blokirao te pregovore.
U istorijskom zapisu nema dokaza da Rusija namerava da osvoji celu Ukrajinu ili da „izbriše Ukrajinu sa mape“. Ukrajinski zvaničnici uključeni u istanbulske pregovore sa Rusijom potvrđuju da je ključni zahtev Rusije za okončanje rata bilo pisano obećanje da Ukrajina neće ući u NATO.
Da je Rusija htela da osvoji više ukrajinske zemlje, imala je sposobnost i sredstva 2014. godine kada je Putin dobio mandat ruskog parlamenta da upotrebi vojnu silu u Ukrajini, a ne samo na Krimu. Rusija je mogla da pripoji Donjecku i Lugansku oblast iste godine kada su glasali za autonomiju, ali Putin nije priznao rezultate niti je reagovao po zahtevima da te regione prihvati kao deo Rusije. Rusija je mogla 2008. godine da inkorporira Gruziju kada je za to imala priliku ili čak da prizna nezavisnost Abhazije i Južne Osetije, a zatim ih pripoji. Ali, opet, Putin nije.
Sve do početka invazije na Ukrajinu, Putin je ostao privržen Sporazumu iz Minska II i još uvek je pozivao Francusku i Nemačku da izvrše pritisak na Ukrajinu da ih primeni. To rešenje bi ostavilo autonomni Donbas u Ukrajini.
Politika otvorenih vrata NATO
Prva tačka Deklaracije samita brani proširenje politike otvorenih vrata NATO na Ukrajinu: „Svaka nacija ima pravo da bira sopstvene bezbednosne aranžmane“. Zatim se navodi da „Ponovo potvrđujemo našu posvećenost NATO politici otvorenih vrata, u skladu sa članom 10 Vašingtonskog sporazuma” i, konkretno, da „u potpunosti podržavamo pravo Ukrajine da izabere sopstvene bezbednosne aranžmane“.
Iako je tačno da međunarodno pravo dozvoljava pravo svake nacije da izabere sopstvene bezbednosne aranžmane, međunarodno pravo takođe predviđa da „one neće jačati svoju bezbednost na račun bezbednosti drugih država“. Kada NATO jednostavno tvrdi prvi princip, Rusija ih podseća na drugi. Deklaracija Istanbulskog samita iz 1999. godine i Samit u Astani 2010. godine obavezuju nacije na ovaj princip zajedničke bezbednosti koja je nedeljiva.
Dakle, nije jasno da svaka nacija ima potpunu slobodu da izabere svoj bezbednosni aranžman, i nije jasno da Ukrajina ima pravo da izabere bezbednosni aranžman koji ugrožava bezbednost Rusije onoliko koliko bi udruživanje Kube sa Rusijom ugrozilo bezbednost Sjedinjenih Država. Ali SAD su uvek uslovljavale opuštajuće neprijateljstvo prema Kubi time što je Kuba prekinula sve veze sa Sovjetskim Savezom i ne stupila u savez sa njima. Monroova doktrina kaže da bi svaki pokušaj evropske sile „da proširi svoj sistem na bilo koji deo ove hemisfere“ bio protumačen kao „opasan po naš mir i bezbednost“. Predsednik Kenedi se pozvao na Monroovu doktrinu da bi opravdao ilegalnu američku intervenciju na Kubi, tvrdeći da „Monroova doktrina znači . . . da bismo se suprotstavili stranoj sili koja širi svoju moć na zapadnu hemisferu“.
Niti je tako jasno da član 10 NATO obavezuje NATO na nečuvana otvorena vrata. Članstvo nije diskreciono pravo podnosioca, a NATO nije u obavezi da prihvati svaku prijavu. Pridruživanje mora biti na poziv NATO, a članice NATO moraju jednoglasno da se slože: bilo koja od njih može reći ne. A NATO nije u obavezi da uputi poziv brižnoj zemlji: ugovor NATO samo kaže da one „mogu biti pozvane da se pridruže“ i da nema garancije. Pozvana zemlja takođe mora da „napreduje principe ovog Ugovora i da doprinese bezbednosti severnoatlantskog područja“.
Nepovratni put u NATO
Deklaracija samita ponovo potvrđuje „nepokolebljivu solidarnost NATO sa narodom Ukrajine u herojskoj odbrani njihove nacije, njihove zemlje i naših zajedničkih vrednosti“ i nudi „nepovratni put ka… članstvu u NATO“.
Ali, iako je narod Ukrajine pokazao herojski nepokolebljivu solidarnost, postoje izveštaji da ankete ukazuju na sve veći broj onih koji podržavaju kompromis i pregovore o okončanju rata sa Rusijom. I nije jasno da ukrajinski predsednik Volodimir Zelenski deli sve zapadne vrednosti. Nedavna zabrana političkih opozicionih partija, cenzura i ograničavanje slobode štampe i govora, zabrana Ukrajinske pravoslavne crkve i smanjenje manjinskih jezika i kulturnih prava ne ukazuju ohrabrujuće na zajedničke demokratske vrednosti.
Ono što je privuklo najveću pažnju u Deklaraciji samita je dodavanje reči „nepovratno“ u izjavi da ćemo „nastaviti da podržavamo [Ukrajinu] na njenom nepovratnom putu ka… članstvu u NATO“. Ali to što je put nepovratan znači da ne možete da koračate unazad na putu: to ne znači da ćete ići napred. Bajdenova administracija je „veoma skeptična u pogledu daljeg vođenja Ukrajine na putu ka punopravnom članstvu u NATO ove godine“.
I kako se put koji se opisuje kao nepovratan razlikuje od puta koji se opisuje kao obećanje, što je bilo od 2008. godine kada je NATO obećao Ukrajini i Gruziji da „Danas se slažemo da će ove zemlje postati članice NATO?“ Obećanje implicira nepovratnost, inače ne bi bilo obećanje.Iako se u Deklaraciji samita koriste reči „put” i „most” ka članstvu Ukrajine u NATO, ipak se kaže da će taj most biti pređen samo kada NATO bude „u poziciji da uputi poziv Ukrajini da se pridruži Alijansi kada se saveznici slože i uslovi su ispunjeni.” To je potpuno isti jezik kao i izjava prošlogodišnjeg samita NATO da će NATO „biti u poziciji da uputi poziv Ukrajini da se pridruži Alijansi kada se saveznici slože i kada se ispune uslovi“. Reč „nepovratno“ menja pakovanje, ali nije jasno da ih je paket koji je predat Ukrajini doveo dalje na putu.
Samit povodom 75. godišnjice NATO bio je samozadovoljan, ali nije bio utemeljen u stvarnosti. Kada se NATO sovjetski cilj raspao, raspala se i njegova osnovna svrha. Možda je vreme da se prestane sa širenjem i stvaranjem same pretnje koju je stvorena da spreči. Možda je, umesto da raste, vreme da NATO preispita svoju ulogu i razlog postojanja. Možda bi, umesto jedne strane hladnoratovskog bezbednosnog aranžmana, svet bolje opsluživala sveobuhvatna evropska bezbednosna struktura.