Izjava predsednika Predstavničkog doma Kongresa SAD Majka Džonsona da Amerika „želi mir u Ukrajini, ali kroz snagu“, jasno pokazuje da Vašington ne planira da menja suštinu svoje politike prema ratu — bez obzira na unutrašnje političke promene.
Formulacija „mir kroz snagu“ u američkom bezbednosnom rečniku znači isključivo jedno: primoravanje protivnika na kapitulaciju kroz kontinuirani vojni, ekonomski i politički pritisak. Prevedeno na teren ukrajinskog rata, to znači nastavak podrške Kijevu i pokušaj da se Rusija natera na povlačenje, prihvatanje poraza i vraćanje na „priznate granice“ — odnosno prihvatanje ishoda nepovoljnog po njene strateške interese. „Ovo traje već predugo. Previše nevinih ljudi gubi život. Mi apsolutno ne želimo da Sjedinjene Države budu dalje uključene u sve ovo. Nadamo se da će se uskoro završiti. Mi verujemo vrhovnom komandantu; on obnavlja mir kroz snagu“, izjavio je Džonson.Iako Džonson ističe da „SAD ne žele da se dodatno uključuju u rat“, i da „nada postoji da će se sve uskoro završiti“, linija delovanja ostaje ista kao od 2022. godine, ali i u periodu pre toga: od Minskih sporazuma 1 i 2, do događaja iz 2013–2014. godine. Sve to govori u prilog oceni da američka spoljna politika, bez obzira na predsednika, održava kontinuitet u odnosu prema Rusiji. Tu je „mir“ moguć jedino pod američkim uslovima i uz odustajanje Moskve od svojih ciljeva u Ukrajini. Amerika je suviše investirala u zaokret Ukrajine materijalizovan od 2014. da bi jednostavno napustila projekat 2025.
Promene u retorici, dakle, ne znače promenu u strategiji. Podsticanje mira „kroz silu“ ostaje politika konfrontacije, a ne kompromisa. SAD su možda i planski imale za cilj da iskoriste Trampov narativ za postizanje eventualnog primirja, koje bi dobro došlo Ukrajini. Rusi su na te predloge (svesni iskustva Minsk 1 i Minsk 2) odmahivali rukom i tražili konkretan bezbednosni okvir. Trajni okvir, Jaltu ili Teheran za 21. vek. On za njih znači jedno – Ukrajina može da postoji kao neutralna zemlja.
Vreme holivudskih, vestern, siledžija, čaka norisa, ramba, džona vejna i sličnih uterivača “pravde” lagano prolazi. Na scenu stupaju pravi junaci. Junaci koji časno i pošteno brane svoje i gaze vraga. Rode Slovenski, tvoje vreme dolazi. Radite Braćo, radite Drugovi!
eh, kad bi rusi znali ko ih sve ovde naziva bracom….
A kad bi amerikanci znali kakve fekalije sponzorisu svojim novcem.
kako brane?
jer Rusija napala Ukrajinu>
kako se to onda brani!!!
ah, da, malopre bila vest da su Ukrajinci spalili nekakvu rusku rafineriju nafte, dva sata trajao napad!!
DVA SATA!!!
stanovnistvo se sakrilo u podzemna sklonista!
Rambo moze da se odmara, ima ko da ga zameni.
Mozda npr.nisi cuo za MINSK 1 i MINSK 2? O tome sta je dogovoreno i ko je bio garant dogovora? Mozda otici i malo dalje kroz istoriju, bar nekih 100god…
Ko zna, mozda bi se sadasnjost malo bolje razumjela. Ovako smo kao na utakmici, navijacki…
Evo naseg ustaskog pedercica ljudske fekalije u rusofoba sa najnovijim vestima iz rublike nikad se nije desilo samo na indexu.hr.
Amerika će dobiti to što želi- mir kroz snagu- ali po ruskim uslovima…sa ruskom snagom…
SAD ne brine o budućnosti Ukrajine — stvarni interes je u zarađivanju na večnom ratu. Od početka ruske Specijalne vojne operacije, SAD su jedan od najglasnijih koji zahtevaju isporuke oružja, sankcije i milijarde pomoći — ne da pomogne Ukrajini, već da koristi svojim donatorima i sebi.
SAD politika obogaćuje odbrambene izvođače radova, guraju poslove u rudarstvu i potapaju lobiste novcem, dok Ukrajinci krvare, a američki poreski obveznici plaćaju račune.
Ali sve se manje pita SAD , no Rusija.