Moskva se posle Drugog svetskog rata napretkom raketne tehnologije do kraja Hladnog rata spremala za napad interkontinetalnih balističkih raketa SAD. U okviru tog plana oko Moskve postavljena je široka radarska mreža i rakete presretači, kao i rakete srednjeg i velikog dometa.
Ta silna apartura nije bila dovoljna da u predvečerje raspada SSSR-a spreče jedan incident, koji im nije promakao ili nisu hteli da primete sletanje aviona tipa cesna na Crveni trg. Taj plan Matijasa Rusta doveo je do smeme 300 visokih oficira Sovjetske PVO.
Raspadom Sovjetskog Saveza sovjetski sistem PVO je bio manje ili više očuvan i sotao je skoro netaknut. Osavremenjivan je bio samo nabavkom PVO sistema S-400.
Međutim ,ono što je nedostajalo je bila paleta PVO sistema srednjeg i malog dometa, koji su raspoređeni oko Moskve u decembru 2022. godine. Postavljanje je usledilo kada je realna pretnja napada krstarećim raketama i dronovima kamikazama postala realna.
Delovi borbene platforme Pancir S-1 završili su postavljeni na krovove važnih zgrada, ali i širom zone Podmoskovlja.
Raketni štit koji štiti rusku prestonicu od napada interkontinentalnih balističkih raketa. Taj štit sastavljen od radara dugog dometa i raketa presretača kružno je postavljen po obodu Podmoskovlja od linije Solnečenogorsk-Serpuhov, Sergijev Posad, Klin, Nudolj, Naro-Forminsk, od radara Don 2N, Dunai 3M raketnih sistema A-135Amur i A-235.
U januaru 2023. pet PVO sistema PVO postavljeno je na krovovima zgrada Ministarstva odbrane, zgradi Ministarstva spoljnih poslova, i u blizini aerodroma vojnog Ostafjevo i civilnog Gazprom Avia.
Takođe PVO sistemi TOR-M2 viđeni su i mestima gde su dače ruskih funkcionera.
Većina PVO sistema nalazi se 10-15 km od zidina Kremlja. Prvi sistemi su obodu grada bili postavljeni odmah posle proslave Nove godine o čemu je i autor ovoga teksta pisao krajem januara 2023. kada su razmešteni sistemi S-400.
Inače, kružna odbrana PVO oko Moskve organizovana je u dva koncentrična kruga. Unutrašnja kružna odbrana PVO formirana je bila u dva prstena. Prvi oko 100 km od centra Moskve, drugi oko 50 Ovde treba imati u vidu da je PVO grada bila formirana za odbranu od balističkih i krstarećih raketa i neprijateljskih aviona, a ne od dronova. Okolnosti su se izmenile krajem 2022. godine kada se taj krug sužava na strogi centar grada.
Jedan od razloga koji se navodi kao osnova za razmeštaj raketnih sistema srednjeg i manjeg dometa i sistema za elektronsko ometanje leži u tome što se većina pretnji odlazi trenutno od napada sa malih visina.
PVO sistemi u odbrani Moskve
S-400 Trijumf
S-400 Trijumf pripada četvrtoj plus generaciji sistema PVO, za razliku od njegovog prethodnika sistema S-300. Gabariti jednog i drugog sistema su isti tako da se sistem S-300 može modifikovati u sistem S-400. To je sistem koji je u mogućnosti da vidi sve letelice „nevidljive“ tehnologije na svim visinama, ali je prvi PVO sistem koji može da po izboru koristiti nekoliko tipova projektila.
Nova organizacija osnovne borbene jedinice S-400 uključuje povezivanje osam lansirnih vozila za razliku od sistema S-300P čiji je divizion raspolagao sa šest. Na svaki lanser dolazi po 16 kontejnera. Takav sistem uz pomoć računarske opreme omogućava vođenje više raketa na isiti cilj i omogućava da jedan raketni divizion uništiti do trećine aviona u jednom masovnom naletu na rejon odbrane sistemom S-400.
S-400 ima poboljšane radare i softver, ali i proširenu paletu raketa. Sistem je visokopokretljiv, tako da se sve njegove komponenete nalaze na terenskim točkaškim vozilima. Baterija sistema S-400 se sastoji od jednog radara 96L2, jednog 30N6E2 i do 12 lansera 5P85SE, sa po četiri lansirne cevi. Bataljon PVO ima četiri baterije, zajednički radar 64N6E2 i komandno vozilo 54K6N2.
Radar 64N6E2 ( prema NATO Big Bird) prvi put korišćen je u verziji za sistem S-300 PMU1 i predstavlja ključ uspeha ruskih raketnih sistema zemlja-vazduh, pri dejstvu po glavama balističkih raketa.
Radar za pretraživanje na nivou baterije je 96L6E sa elektornskim skeniranjem i mehaničkim pokretanjem u punom krugu. Može se korstiti direktno sa vozila i sa jarbola. Tačnije, sa dva tipa jarbola – niži 40V6M je od 38,8 metara. Domet radara je 300 kilometara, a ima mogućnost praćenja do 100 cinjeva. Iako su mu svojstva u osnovi slabija od 64H6E2, podizanje na jarbol mu daje bolje odlike pri zahvatu niskoletećih ciljeva.
Za osvetljavanje ciljeva koristi se radar 30N6E2 ( prema NATO Flap Lid) koji je poboljšana verzija onog koji se koristio na prvim sistemima S-300P. Taj radar je uneo revoluciju u ondosu na ranije sovjetske uređaje. Ovaja radar se odlikuje izuzetno uzanim snopom koji se veoma teško može detektovati sistemom za upozoravanje aviona, osim ako sam avion nije obasjan. Teže se ometa, a i protivradarske rakete se teže navode na njegove signale. Poboljšana verzija ima mogućnost dejstva po šest ciljeva, pri čemu može navoditi na svaki cilj po dve rakete.
Celim sistemom se upravlja iz posebnog vozila po oznakom 54E6E2. Ovo komandno vozilo ima mogućnost ne samo kontrole sistema S-400 nego i paletu sistema S-300 PMU,PMU1,PMU2, ali i S-200 VE ( SA-5 Gammon).
Sistem S-400 pored raketa 5V55KD,5B55R, 48N6E i 48N6E2, može da koristi još tri nove vrste projektila: 48N6DM, 9M96E i 9M96E2.
Raketa 48N6DM ima domet od 400 km. Namenjena je za dejstvo po najvažnijim i najzahtevnijim ciljevima tipa bojnih glava balističkih raketa, izviđačkih aviona i drugih letelica. Druge dve rakete: 9M96E i 9M96E2 su manje, razvijene su po uzoru na američke rakete iz sistema Patriot PAC3 i namenjene su za dejstvo po niskoletećim ciljevima koji manevrišu, ali i po inteligentoj vođenoj municiji, krstarećim raketama i bespilotnim letelicama.
Raketa 9M96E može da manevriše pod opterećenjem od preko 20 g, zahvaljujući ugrađenim mikromotorima. Izvozna varijanta može da pogodi cilj udaljen do 120 km, a originalna varijanta, koja je u upotrebi u VVS Ruske Federacije, može da gađa na znatno većoj udaljenosti i ima aktivno radarsko samonavođenje u završnom delu leta. Sve ove rakete se pakuju u isti kontejner u kome je i raketa velikog dometa, pa lanser ima ukupno 16 raketa.
Familija raketnih sistema S-300
Samohodni sistem protivvazdušne odbrane S-300 koji je vodio vođa projekta V. Jefremov iz istraživačko proizvodnog koncerna Almaz, a kasnije je prešao u Antej. Njegova osnovna namena je bila taktička protivvazdušna borba, ali i protivbalistička zaštita. U naoružanje Crvene armije prvi sistemi su ušli već 1985 godine. Sisitem je činila: komandna stanica 9S4567, akvizicijski radar 9S15, sektorski radar 9S19M2. Raketni kompleks obuhvatio višekanalnu stanicu za vođenje raketa 9S32. Sistem je bio opremljen raketama 9M82 maksimalne brzine 2.400 metara u sekundi i 9M83 čija je brzina 1.700 metara u sekundi sa odgovarajućim lansirnim oruđima 9A82 sa dve rakete 9M82 i 9A83 sa četiri rakete 9M83 i sa pretovarno lansirnim oruđima.
Obe rakete su dvostepene, ali sa različitim motorima. Rakete 9M83 imaju manju brzinu i namenjene su za borbu sa masovnim ciljevima, a obezebeđuju visokoefikasno uništenje svih tipova aviona na daljinama do 75 km, i aerobalističkih raketa tipa SRAM na daljinama do 40 km i krstarećih raketa na nižim visinama. Raketa 9M82 ima bolji pogon i znatno veću brzinu pa je namenjena za uništavanje operativno-taktičkih raketa na daljinama 35-40 km, čija je brzina 3.000 m/s, kao i drugih malogabaritnih brzih ciljeva na visinama do 30 km. Visoka preciznost određivanja trenutka aktiviranja bojeve glave se postiže obezbeđivanjem potpune informacije o parametrima u susretu sa ciljem, uključujući brzinu rakete i cilja, njihov uzajamni položaj osa, pravac potiska, ugao susreta, visinu tačke susreta i tip cilja.
Upaljač bira optimalni režim rada zavisno od konkretnih uslova radi postizanja maksimalne efikasnosti. Baterija raketa je bila sposobna pratiti 24 cilja odjednom. Jedna raketa je pokrila približno 500 kvadratnih kilometara prilikom presretanja 4 američke balističke rakete tipa Peršing-1A i dobrih 310 kvadratnih kilometara prilikom napada jedne rakete Peršing -1B.
Rakete S-300V su na prvom testu-vežbi oborile svih 60 lansiranih raketa na udaljenosti 70-900 km. Mesto presretanja je bilo približno na visini od 15 km, ali sa čime vojska nije bila zadovoljna. Rakete i lansirna oruđa razvila je firma Novator iz Jekaterinburga. Sav komplet je prvobitno bio ugrađen na guseničnu smohodnu platformu (objekt 830-835) koja je bila energetski i logistički autonomna i radijsko komunikacijski povezana. Vozilo je bilo težine 48 tona, a izradio ga je KB-3 (fabrika Kirovski), a projektovao ga je VK N. Potapov.
Serijski vozilo je bez obzira na potrebe stalno bilo dopunjavano. Po svojim glavnim karakteristikma S-300 je sličan američkom sistemu Patriot, ali za razliku od njega koji je projektovan kao protivavionski sistem, ruski stručnjaci isitiču da je S 300 od samog početka bio projektovan za presretanje malih, ali brzih balsitičkih ciljeva. Rusi ističu i da S300V nisu potrebni sateliti jer njegovi moćni autonomni radari otkrivaju ciljeve na velikoj udaljenosti, obezbeđuju neophodne informacije.Rusi su već krajem 1990-tih dok su amerikanci modifikovali svoj sistem Patriot u verziju PAC-3 već predstavili svoju modernizaciju sistema S-300V pod oznakom „Antey 2500“.Antej-2500 može istovremeno da gađa 24 aerodinamička cilja ili 16 balisitčkih raketa sa efektivnom refleksnom površinom od čak 0,02 metra kvadratna čija je brzina leta 4.500 m/s.
Pancir S-1″ hibridni čuvar neba
„Pancir S-1″, razvijan sredinom devedesetih godina 20. veka, konstruisan je u Instrumentalnom konstrukcijskom birou iz Tule, a izrađen je u Uljanovskoj tehničkoj radionici. Namenjen je za zaštitu nepokretnih, strategijsko industrijskih i vojnih objekata od oružja visoke preciznosti. Zadatak mu je i ojačanje sistema PVO na malim visinama.
„Pancir S1″ je kombinovani hibridno-artiljerijski sistem, koji u sebi objedinjuje vođene rakete 57E6, automatske topove tipa 2A72 i sistem za otkrivanje i pokazivanje ciljeva i upravljanje vatrom.
„Pancir S1″ deluje u okviru baterije (šest vozila). „Pancir” ima mogućnost samostalnog otkrivanja, praćenja ciljeva, upravljanja naoružanjem i gađanja ciljeva. Na oruđu se nalaze i oprema za navigaciju, komunikaciju, smeštaj i zaštitu posade, kao i izvori napajanja. Od otkrivanja cilja do otvaranja vatre potrebno mu je pet-šest sekundi. Može efikasno da dejstvuje protiv ciljeva maksimalne brzine do 700 m/s. Integrisano artiljerijsko raketno naoružanje omogućava „panciru” delovanje do horizontalne daljine od 18 km i do visine od 10 km.
Tor M-1/2 je samohodni raketni sistem PVO, koji spada u kategoriju najasavremenijih PVO sistema u svetu. Namenjen je za delovanje protiv aviona, helikoptera, dronova, krstarećih raketa, precizne municije i balističkih raketa. Razvijen je bio u Sovjetskom Savezu pod oznakom 9K330. Sistem je od ranih serija posle raspada SSSR-a usavršila ruska vojska i napravila veerziju TOR -M2.
Modernizovana verzija TOR -M2 nosi oznaku 9k332 koja nosi raketu 9M331 i ima novi radar, minimalnog dometa do 1 km. Raketa prilikom lansiranja ima masu od 167 kg, dužine je 3,5 m i maksimalne brzine vođenja od 2,8 maha. Raketa koristeći komandno navođenje i radarski kontrolisani blizinski upaljač, može da izvodi manevre opterećenja do 30 G i da se koristi protiv ciljeva koji lete brzinom do 2 maha. Maksimalni domet rakete je 12 km po daljini a po visini minimalni je 100 ,m. Po vidini minimalni domet je 10 m, a maksimalni 6.000 m. Verovatnoća pogotka je 95 odsto.
Mobilni sistem za elektronsko ometanje 1RL257 Krasuha-4.
Ovaj sistem čine šrioko-pojasna višenamenska stanica za ometanje koja se nalazi na terenskom vozilu BAZ-a 6910, antena koja pokriva zonu od 360 stepeni i kabine za leketronsko ratovanje koja je montirana na posebno vozilo. Krasuha-4 je u mogućnosti da ometa leteće radarske stanice Avaks i komandan mesta JSTARS na daljinama do 300 km. Osim letećih radio stanica Krasuha-4 pruža mogućnost elektronske borbe protiv aviona, krstarećih raketa i bespilotnih letelica na daljinama od 250 – 300 kilometara. Vozilo 1RL257 Krasukha-4 opremljeno je sa dve kabine na prednjem i zadnjem delu vozila. Posadu čine tri člana.