Ono “samohodni” se nekako izgubilo i ostao je naziv “Višecevni bacači raketa” ili skraćenica VBR koja se odomaćila sa izbijanjem građanskog rata. Sve zaraćene strane su masovno koristili “Višecevne bacače raketa” od 1991-1995 godine.
Razvoj prvog jugoslovenskog viševecnog bacača raketa po oznakom M-63 “Plamen” na vučnom lafetu započeo je 1958 godine, a u naoružanje JNA uveden je 1963. od tada i oznaka na njemu M-63. Sa ovim vučnim VBR koji je imao 32 cevi i sa raketom dometa 8,5 km Titova Jugoslavija bila je prva zemlja koja je imala sopstveni razvoj i proizvodnju VBR. Zapravo radilo se o konceptu oslonca na sopstvene snage kako bi zemlja u svakom trenutku bila sposobna za odbranu i ne bi zavislila ni od jednog bloka bilo ko da je napadne
Višecevni bacač raketa M-63 Plamen kalibra 128 mm je raketno višecevno artiljerijsko oruđe namenjeno za ostvarivanje snažnih, iznandnih i brzih vatrenih udara po ciljevima izuzetne važnosti velikih razmera kako na kopnu tako i na vodi.
Ovo oruđe bilo je konstruisano kao vučeno oruđe koje se vuče motornim vozilom, a po potrebi mogla je biti korištena i zaprežna vuča. Ovaj VBR osplužuje 5 poslužioca i komandir odeljenja
Lanser je kutijastog oblika i ima 32 cevi kalibra 128 mm. Horizontalno polje dejstva je +15, a vertikalno polje dejstva je od 0 do 48 stepeni.
Ovo raketno artiljerijsko oruđe na osnovu ratnih iskustava je 1995. sa vučno prebačeno na samohodno vozilo pre svega na šasiju kamiona TAM-150. Njegova najveća mana bila je što domet rakete nije bio povećan na 13 km. Ovo vozilo je postalo poznato kao “Plamen C”.
Sledeđe oruđe raketne artiljerije čijim razvojem je vodio Obrad Vučurević bio je “Samohodni vičecevni lanser raketa M-77 Plamen”.
Ovaj sistem imao je kalibar 128 mm poznat je pod nazivom “Oganj”. Razvoj ovog raketnog sistema realizovan je bio od 1968. godine do 1977. godine. Prvi prototip novog oruđa raketne artiljerije prikazan je na vojnoj paradi 9. maja 1975. Serijska proizvodnja ovog raketnog sistema počela je 1980 u preduzeću Bratstvo Novi Travnik. Rakete kalibra 128 mm proizvođene su u frabici “Unis-Pretis u Vogošći.
U naoružanje JNA ovaj samohodni višecevni raketni sistem je ušao 1978. godine.
Zašto se kasnilo u razvoju ovog sistema? Pre svega jer je rešavano više složenih tehnički sistema.
Lanser je kao i na “Plamenu” imao 32 cevi, ali je dobio veće rakete kalibra 128 mmi dometom 20,5 km sa čime je postignuta velika moć za uništavanje žive sile, vatrenih sredstava, centara veze, aerodroma, saobraćajnica, pristaništa i drugih ciljeva raspoređenih po dubini neprijateljske teritorije.
Lanser je bio ugrađen na točkaško vozilo domaće proizvodnje. Lanser je imao automatski punjač koji je omogućavao da se drugi rafal ispali u veoma kratkom vremenskom roku. Vreme punjenja 32 rakete iznosi tri minuta. Vreme potrebo za lansiranje dva punjenja 64 rakete sa vatrenog položaja je 6,5 minuta. Baterija sa šet raketnih lansera “Oganj” je neutralizacija cilja na površini od 150 hektara
Sistem M-77 Oganj opremljen je automatikom za nivelisanje vozila, zauzimanje elemenata gađanja i izbor najpogodnije putanje leta rakete. Oruđe ima automatizovani rad svih mehanizama kako bi se samnjilo vreme zauzimanja i napuštanja vatrenog položaja, olakšalo i pojednostavilo upravljanje i povećala brzina i preciznost rada.
Za gađanje ciljeva koriste se sledeći tipovi raketa sa trenutno -fugasnom bojevom glavom R-128 mm M-77 Oganj sa upaljačem UTU M-77; R/TF 122/128 mm M91 sa upaljačem MRV-U kao i R-128 mm M-92 sa kasetnom bojevom glavom i upaljačem UTE M-91. Težina projektila je 67,1 kg, a masa bojeve glave 19,53 kg i dometa 21.0000 metara.
Lansirna platforma je zaštićena od kiše i snega sklopivim sistemom zaštite.
Za vreme građanskog rata na prostoru SFRJ ovaj artiljerijski raketni sistem je pokazao velike mogućnosti i efikasnost dejstva u ratnm uslovima širom bivše Jugoslavije na svim zaraćenim stranama širom bivše Jugoslavije. Jedino negativno iskustvo sa ovim sistemom je bilo nemogućnost korišćenja raketa tipa “Grad” kalibra 122 mm koje su se razlikovale po dužini i prečniku i sistemu za bravljenje i opaljenje. Pošto se na teritoriju SFRJ našao veliki broj tih raketa (Libanski tovar naoružanja), stručnjaci VTI su uspeli da reše problem.
Završetkom ratova na ovom sistemu dugo nije rađeno sve do pre šest godina kada se javila potreba za modernizacijom ovog raketnog sistema pre svega produženju dometa raketa sa 20, 5 na čak 50 km. Na modernizaciju su uticali izmenjen način ratovanja, kao i upotreba savrmenih materijala, znatno lakših u konstrukciji, veće čvrstoće i kvaliteta sa čime je udahnut novi život u ovaj raketni sistem. Posebno upotreba sistema za inercijalnu navigaciju i globalno pozicioniranje (INS/GPS).
Glavni zadatak osim modularnosti bilo je i povećanje preciznosti i veća vatrena moć po objektu dejstva
Osim digitalizacije ovog raketnog sistema nastao je i modularni oganj koji je imao čak tri tipa lansera koji su mogli da se postavljalju. Radi se o raketama koje su hermetički zapakovani u kontejner kalibra 122mm i 128 mm koji se odbacuju i cevi koje se koriste su za jendokratnu upotrebu, a nalazi se i kontejner za protivoklopnu raketu dometa 25 km RALAS koji je nastao na modifikaciji rakete tipa ALAS.
Nosilac razvoja digitalizovanog ognja bio je VTI, a modularnog ognja VTI -Vojnotehnički instiut kao integrator, Prva petoletka -Namenska, Zastava “Tervo”, FAP Priboj” i “TRZ Čačak”.
U konstrukcij VTI imao je ideju da se stvori raketni sistem kao takozvana pametna borbena platfroma uz upotrebu GPS-a i modernog SUV-a. Prva stepenica u tome bio je raketni sistem “Morava”, koja je bila izrađena za inostranog kupca UAE koji su zatim te raketne sisteme donirali libijskom lideru marašlu Halifi Haftaru. Razvoj sistema započet je 2010. godine. Na osnovu iskustava iz razvoja raketnog sistema “Morava” i želje da se smanji vreme prelaska iz marševskog u borbeni položaj Vojnotehnički institut započeo je modernizaciju raketnog sistema “Oganj”. Bile su dve faze, prva digitalizacija starog sistema koji se nalazi u noružanju Vojske Srbije i “Modularni oganj” u drugoj fazi..
M-17 Digitalizovani oganj
Digitalizovani raketni sistem Oganj poznat je i pod oznakom M-17 kada je faktički započeo i ovaj projekat (LRSV M-17 “oganj”). Na ovom raketnom sistemu zadržano je postojeće vozilo FAP-2026 BDS/A samo što je na postojećoj platformi zadržan modernizacijski paket koji čine: inercijalno-navigacijski sistem (INS), integrisani SUV, sposobnost samomstalnog izvršenja borbene misije i sporegnut rad sa univerzalnom pokretnom artiljerijskom računarskom stanicom (UPARS). Od prelaska iz marševskog u borbeni položaj potrebno je manje od tri minuta. Remont kljičnih podsistema uradio je TRZ Čačak, vozilo je marke FAP, inteergraciju i maskirnu zaštitu radi Prva petoletka iz Trstenika, za rakete je zadužen “Krušik Valjevo, kompanija “EDePro.
Modularni oganj M-18
Prvi funkcionalni prototip prikazan je na Sajmu naoružanja i vojne opreme “Partner 2017”. Sa novog sistema koji je bio prikazan sklonjen je bio punjač za rezervno punjenje i mehanizam za cevi lansirnog uređaja, a postavnjena platforma koja može da primi kontejner sa svim raketama sa kojima raspolaže Vojska Srbije “plamen”, “oganj”, “grad” i modifikovani grad oznake G-2000. Sistem je kontejnerskog tipa .
U odnosu na verziju M-17 rezlikuje se i vizuelno.
Za lansirno vozilo iskorištena je platfroma terenskog vozila ne FAP 2026 nego FAP 2228 pogonsek grupe 6h6 na koje je moguće postaviti posebne ili kobinovane kontejnere sa fabrički upakovanim raketama, odnosno modulima M-63 Plamen A i D kalibra 128 mm, M-77 Oganj kalibra 128 mm, BM-21 Grad kalibra 122 mm i raketi sistem Alas dometa 2nj5 km i modifikovanu raketu tipa grad pod oznakom G-2000 dometa 40 km. Od novina modularni “oganj” dobio je i raketne projektile “Košava 1 i “Košava 2” dometa 25 i 50 km koje razvija Vojnotehnički institut.
Kabina teretnog vozila u onosu na prethodne “ognjeve je lako oklopljena i ima na prednjoj strani na mestu vozača i suvozača pancirno staklo. Nivo zaštite oklopa štiti ovaj raketni sistem od pešadijskog napružanja i fragmenata granata.
Inače u prednjem delu kabine nalazi se SUVza nevođene rakete, a u zadnjem delu proširene kabine stania za vođenje raketa.
Lanisranje raketa za ovaj sistem provreno je bilo 2020 godine na poligonu Pasuljanske livade kada su lansirane bile rakete kalibra 122 mm modifikovani Grad pod oznakom G-2000 i to je bilo prvo gađanje tim raketama produženog dometa u Srbiji.
Dometi raketa:
Plamen A, kalibar 128 mm, domet 8,6 km
Plamen D, kalibar 128 mm, domet 12,6 kmž
Oganj M-77 kalibar 128 mm, domet 21 km
Oganj M-20, kalibar 128 mm, domet 50 km
Raketa G-2000, kalibar 122 mm domet 40 km
Broj cevi po izmenjivom kontejneru:
Raketni sistem “Plamen” 16 cevi;
Raketni sistem “Oganj” 12 cevi,
Raketni sistem “Grad” 12 cevi
Lansirni uređaj: Izmenjivi kontejneri za jednokratnu ili višekratnu upotrebu;
Broj kontejnera na lansirnoj platformi: dva komanda
G-2000
G-2000 je naziv za modifikovanu raketu za VBR tipa BM-21 „grad“, pod oznakom G-2000, za koju se kaže da je projektil ovog tipa sa najdužim dometom koji se nudi na tržištu. Prema opisu, težina rakete je 69 kilograma, od čega na bojevu glavu otpada 18,1 kilogram. Maksimalna brzina rakete po lansiranju iznosi 1.100 metara u sekundi. Maksimalni domet rakete je 40.000 metara (40 kilometara). Inače, kod ove rakete težina bojeve glave je smanjena, dok je upaljač ostao isti kao kod sovjetske verzije ove rakete.