Ruska vojna industrija je primenila čitav niz revolucionarnih tehnologija na svom lovcu pete generacije za prevlast u vazduhu Su-57 – od novih sistema upravljanja potiskom i integracije hipersoničnog naoružanja, do jedinstvenih raketa vazduh-vazduh K-77 sa aktivnom faznom antenskom rešetkom i kompleksa radara smeštenih u „obrazima“ trupa, u nosu, kao i u zadnjem delu letelice. Iako je lovac Su-35, koji je ušao u operativnu upotrebu dve hiljade četrnaeste godine, već bio ocenjen kao jedan od najsposobnijih u svetu, Su-57 po svojim ukupnim mogućnostima predstavlja značajan iskorak.
Jedna tehnologija koja je do sada dobila relativno malo pažnje, a mogla bi se pokazati kao faktor koji suštinski menja preživljavanje letelice u bliskim vazdušnim borbama, jeste sistem usmerenih infracrvenih protivmera.
Kao i drugi vrhunski lovci pete generacije, poput američkog F-22 Raptor, Su-57 u svojoj strukturi integriše više senzora za detekciju lansiranja raketa, koji pilotu omogućavaju pravovremeno upozorenje na dolazeći projektil. Međutim, za razliku od F-22, ruski lovac poseduje i rotirajuće kupole sposobne da emituju laserski zrak radi „zaslepljivanja“ infracrvenih tragača nadolazećih raketa. Takav sistem predstavlja izuzetno vredno sredstvo kako u borbama vazduh-vazduh, tako i prilikom prodora kroz neprijateljevu PVO, jer dopunjuje već postojeće prednosti Su-57 – visoku manevarsku sposobnost i smanjenu uočljivost.
Kupole sa i ce merama postavljene su i iza kabine pilota (na gornjoj strani trupa) i ispod kabine (na donjoj strani), što omogućava pokrivanje širokog ugla dejstva. Iako su slični sistemi ranije ugrađivani na veće vojne letelice, njihova minijaturizacija i integracija na relativno kompaktnoj lovačkoj platformi predstavlja presedan. Rusija je i ranije koristila ove sisteme na helikopterima, ali ti sistemi nisu bili ni približno kompaktni kao rešenje primenjeno na Su-57.
Ovakvi sistemi se smatraju posebno efikasnim protiv raketa sa infracrvenim samonavođenjem, kao što su američka AIM-9 ili prenosivi PVO sistem 9 ka trideset dva „Strela-2“. Iskustva ruske avijacije sa raketama tipa MANPADS (prenosivi sistemi PVO), koje su u prošlosti nanosile gubitke – uključujući i u Siriji – predstavljala su snažan podsticaj za opremanje najsavremenijeg lovca adekvatnim protivmerama.
Ipak, iako je koristan protiv napada sa zemlje, Su-57 je pre svega projektovan za visokointenzivne borbe u vazduhu. Zato je potreba za odbranom od pretnji na nižim visinama sekundarna u odnosu na sposobnost neutralisanja raketa u bliskim vazdušnim okršajima. Činjenica da Su-57 poseduje ove kupole i na gornjoj i na donjoj strani trupa ukazuje da je sistem namenjen odbrani od pretnji kako iz vazduha, tako i sa zemlje – što je u skladu sa konceptom celokupnog dizajna letelice.
Filozofija razvoja Su-57 zasniva se na kombinaciji visoke manevarske sposobnosti, umerenih „stelt“ karakteristika i savremenih sistema elektronskog ratovanja, kako bi se izbegli napadi raketa dugog dometa i prešlo u borbu na vizuelnoj ili skoro vizuelnoj distanci. Upravo u takvim uslovima rakete sa infracrvenim samonavođenjem igraju dominantnu ulogu, jer je efikasnost radarski vođenih raketa na malim distancama ograničena.
Ukoliko se pokaže u praksi da sistem usmerenih IC protivmera na Su-57 pouzdano neutrališe infracrveno vođene rakete vazduh-vazduh, to bi ovom lovcu moglo da obezbedi značajnu prednost u bliskim vazdušnim borbama – sposobnost koju nijedan konkurentski lovac do sada nije doveo do operativnog nivoa na sličan način.