TV FRONT/BOŠKO JOVANOVIĆ
Zašto 1868? Tad je američki brod bombardovao Japan i naterao da svoje luke otvore zapadne brodove, trgovce i sve ostalo. Era imperije Tokugava se završila i Japan je bio pred izborom šta će da radi. Poslao je sve svoje najbolje ljude u Evropu, da kopiraju neku evropsku zemlju. Kada su se vratili izbor je pao na Nemačku. Pruska vojna škola, koja je najbolja bila u svetu poprilično odgovara japanskom načinu života i japanskom militarizmu i strogosti i Japan počinje modernizaciju po pruskom principu.
Šta je pruski princip?
Kada je Fridrih Veliki postao pruski kralj shvatio je da Prusija nema uglja, ni bilo kojih drugih prirodnih reusrsa i rekao je imamo disciplinu, organizaciju i vojsku i to je naporavio. Istim putem krenuli su Japanci. Japan je usprešno pobedio kinu u japansko-kineskom ratu 1894-1895. Kineska flota nije imala nikakve šanse. Godine 1902. Japan sklapa savez sa Velikom Britanijom i posle toga kreće u rat protiv ruske imperije.
Ruska flota se iz Evrope prebacila u Aziju preko Afrike i dugo je trebalo da dođe i ona je poražena u bici kod Cušime. Na kopnu su poraženi kod Mugdena izgubili su Port Artur, svoju luku na kineskoj obali. Japan naprosto posle toga želi i dalje da razvija odnose sa Zapadom i ostaje lojalan Zapadu do početka i u Prvom svetskom ratu jer 1914. se stavlja opet na stranu Britanije i radi jednu stvar da zauzima nemačka Karolinska ostrva u Tihom okeanu. Karolinska ostrva su bila nemačka kolonija na Pacifiku. Zašto je sve to bitno da se zna? Japan ne odustaje da bude deo Zapada ekonomski i tehnološki, ali ta njegova želja ne biva uslišena. Čak štaviše 1922 godine Zapad je ograničio tonažu japanskih brodova japanske flote. To je duboko razočaralo Japan, koji nije ograničavao svoju flotu. Za to vreme Japan ima tehnološko-privrednih problema, nije u mogućnosti da proizvede dovoljno hrane za stanovništvo koje je doživelo rast i rešnje se videlo u kolonizaciji Kine. Prva na udaru je bila Mandžurija. Tamo osnivaju “banana državu Manddžuko”. Mandžurija se nalazi između Koreje i Rusije. Njoj ćemo se vratiti na kraju priče, jer je tamo završen Drugi svetski rat.
Zašto to govorim? Zato što je bitno da je Drugi svetski rat počeo 1931. a ne 1939 godine kao što su tvrdile zapadnjačke i evropske zemlje. To što nijedna evropska država nije napadnuta to nije značilo da nije počeo Drugi svetski rat. Kina je u otporu Japanu imala podršku Nacističke Nemačke i SAD.
Nacistička Nemačka produžila je samo tradiocionalnu nemačku prokinesku politiku u Aziji i ništa novo nije bilo. Sada dolazimo do strateške greške Japana.
Prva strateška greška Japana bila je ako se nameravalo ratovati protiv Kine zašto nije dat prioritet kopnenoj vojsci. Kopnena vojska Japana se uglavnom sastojala od pešadije, artiljerija je bila jako slaba i jako malog kalibra. Uglavnom je bila zaprežno vučna, sa drvenim točkovima. Imala je kalibar 70 mm što je je jako netipično za kalibar granata. Automatskih pušaka Japanci su imali jako malo. Bila je obična puška repetirka sa 5 metaka, uvek sa bajonetom. Japancima nije bilo strano probadanje ljudi zbog njihove borilačke veštine “kendo”.
Japan uopšte nije pridavao značaj tenkovima. Tenkovi su bili jako lošeg kvaliteta i bili su slični francuskim tenkovima iz 1928 godine pod oznakom T-28 koje je koristila i Vojska Kraljevina Jugoslavije. Imali su posadu tri člana imali su široke gusenice i između dve gusenice bio je smešten trup tenka, sa topom kalibra 37 mm. Otprilike takav tenk su imali i Japanci koji su koristili za gradsku borbu. Oni nisu bili skloni upotebi na otovorenom prostoru, širokoj upotrebi, zbog toga su ih Rusi i porazili.
Godine 1937 eskalira rat između Kine i Japana, i tad Zapad prvi put počinje da primećuje da Japan zauzima Kenzin, Naking,, Šangaj, Peking, Ho-Ši -Min koji je tad bio francuska kolonija u Vijetnamu, gder se dešavaju sukobi sa Japanom, koji je imao nameru da kontroliše to parče Azije.
Čan Kaj Šek koji je vodio republikanske trupe u Kini, stvarno nije mogao da se odupre Japancima, jer su kineski komunisti ratovali sa republikancima i to uopšte nije bilo dobro za Kinu.
Mao Ce Tung je imao podršku Sovjetskog Saveza i japan se našao pred dilemom 1939 godine, šta i kako ratovati. Koristiti vojsku na severu ili okrenuti se na jug i ratovati sa mornaricom. Postojale su dve grupe vojnika. Jedni su smatrali da dolazi pretnja od Sovjetskog Saveza i da mora da se sklopi savez sa nacističkom Nemačkom i ojačati kopnenu vojsku i ratovati na severu, a druga grupa je smatrala da Japan mora da se širi po Aziji na Tihom okeanu i da se treba okrenuti na jug i ratovati sa mornaricom. Rihard Zorge došao je do planova, dostavio ih je Moskvi i Rusi su uspešno dočekali japanski napad na Dalekom istoku. Bile su dve velike bitke kod Halhin Gola i kod jezera Hasan . Zahvaljujući tim pobedama i to samo jer je Rihard Zorge najavio na vreme i time praktično obezbedio da Sovjetski Savez odnosno Rusija pobedi u Drugom svetskom ratu. Da su tu Japanci pobedili, oni bi krenuli da napadnu Sovjetski Savez -Kvantunška armija je imala milion vojnika i oni su tu ostali do kraja rata iz straha od Rusa, ali posle toga rusi bi morali da imaju isto milion vojnika na Dalekom istoku i ne bi mogli da te trupe prebace u Moskvu 1941. Ogromna zasluga je Riharda Zorgea za spas Sovjetskog Saveza. Rihard Zorge se time upisao u svetsku istoriju, iako ga Staljin nije voleo.
Posle toga Japan se okreće razvoju mornarice i aktiviraju se planovi za širenje na jug. On pod tim uticajem potpisuje Antikomeniterna pakt sa nacističkom Nemačkom i Italijom, ali i potpisuje Sporazum o prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom. Japan naprosto pošto nije imao nikakve resurse, sve je morao da uvozi, upravo zbog toga što je morao da uvozi sve resurse nije mogao da se suprostavi Sjedinjenim Američkim Državama koje su imale brodogradilišta i na zapadnoj i na istočnoj obali, koje su mogle da prebace Atalnsku flotu preko Panamskog kanala u Pacifik i obrnuto.
Taj izbor Japan nije imao i krenuo je da pravi svoju flotu pod jednom strateškom zamisli, a to je jedna odlučujuća bitka gde če da poraze neprijatelja. U razvoju mornarice skorz su predvideli značaj podmornica. Nijedna grana mornarice nema takav značaj kao što ima podmorničarstvo. Podmorničarstvo i podmornice donose prevagu u ratu na moru. Da je nacistička Nemačkai mala više podmornica ona bi dobili Bitku za Atalntik! To treba da znamo. Podmornice su u stanju da vrše izviđanje, potapanje neprijateljske raten i trgovačke flote, prekidanje konvoja i svega ostalog.
Za uništenje jedne podmornice potrebno je nekoliko brodova. Japan nije imao veliki broj podmornica, nije predvideo značaj podmornica. Imao je neke džepne podmornice bile su malo duže od jednog torpenjda i služile su da se upadne u luku Perl Harbor. Kad se napao Perl Harbor, to je urađeno u dva talasa umesto tri. Bio je predviđen i treći talas za uništenje bojnih brodova i kristarica, ali zapovedništvo napada je pokazalo neobičnu slabost i kukavičluk i nije izvršilo treći talas napad. Japan je propustio i nikad nije imao obaveštajnu službu kako bi trebao da ima.
Oni naprosto nikada nisu imali belce koji rade za Japan. Nije imao evropljane u svojim redovima, koji bi mnogo lakše prodirali u SAD nego Japanci. Japanci su imali običaj da šalju svoje oficire u rangu kapetana bojnog broda to je u kopnenoj vojsci čin pukovnika da budu studenti pod lažnim imenom na Stenfordu, Berkliju i oni su jako brzo bili otkriveni.
Japanska tehnološka špijunaža faktički nije postojala, oni nisu bili svesni američke tehnologije, Projekat Menhetn -atomske bombe i tako dalje. Pri planiranju flote Japanci su išli na masivnost, znači samo su oni imali bojne brodove od 64.000 tona, Bizmarke je imao 40.000 tona. Takva broda su imali dva, jer kao što sam rekao koncept bio da celokupna japanska flota zada jedan udarac protivniku i da to bude dovoljno za pobedu.
Japanci nisu imali ono što su imali Amerikanci, a to je mogućnost dopune flote. Amerikanci su išli na tipske brodove koje su gradili u serijama, što je omogućavalo da količinski nadvladaju na japansku flotu. Količina je bitnija od kvaliteta. Japanska flota što nije nije imala obaveštajnu službu, nije uopšte znala gde se nalaze američki nosači aviona, što je značilo da oni nisu napadnuti i uništeni što se pokazalo da su najveći američki nosači aviona Enterprajz soprineli američkoj pobedi kod Midveja. Japanci su pogrešili to što su se posle pobede kod Perl Harbora nisu povukli u svoje teritorijalne vode i time naterali američke flotu da bliže priđe Japanu, što bi pogolo da se američka flota porazi. Japanska flota doživela je katastrofu kod Midveja, potopljeni su im svi nosači aviona. Zbog toga što nisu koristili podmornice za izviđalje ta im se katastrofa desila, jer nisu bili svesni položaja američkih nosača aviona. Oni nisu bili svesni da američki nosači aviona kad nisu bili u Perl Haroboru, oni su bili bliže San Dijegu i da su mogli da budu uništeni na prostoru između Havaja i San Dijega i to bi prosto promenilo Drugi svetski rat, jer Americi bi trebalo vreme da sagradi flotu, jer većina flote koja je preostala poslata je na čuvanje konvoja između Evrope i Amerike. Japanci nisu shvatili da je bolje izgraditi dva-tri broda od 20.000 tona, nego jedan od 64.000 tona. Kad izgubite jedan brod od 20.000 tona to nije strašno, ali kada izgubite brod od 64.000 tona to je nepovratni udarac za mornaricu. Japan nije uopšte koristio svoje podmornice u odbrani ostrva u pacifiku nego ih je prepuštao lokalnim posadama, a prit tome Amerikanci su imali prevlast. Japoanci su naprosto izgubili rat odmah čim su ga počeli. Nepostojanje japanske obaveštajne službe je osnovni razlog japanske katastrofe u Drugom svetskom ratu. Odsustvo pravilne strategije i broja podmornica, američki vojni brod koji je preneo atomsku bombu na Ivo Džimu nije potopljen kada je išao, nego dakle kad se vraćao. oni da su vršili potapanje američkih brodova mogli da spreče katastrofu u Hirošimi i Nagasakiju. Drugi svetski rat se završio operacijom protiv kvantunške armije Japana. Staljin je dao reč najboljem američkom predsedniku Frenklinu Delano Ruzveltu da će da se uključi u rat protiv Japana tri meseca posle završetka rata u Evropi i to je odradio. To se samtra najbrilijantnijom operacijom u Drugom svetskom ratu, jer je ogromna površina Manddžurije oslobođena za devet dana i to se priznaje na svim zapadnim vojnim akademijama kao brilijanstna pobeda.