Tog sedmog oktobra 2023. godine na Bliskom istoku zapaljen je požar koji preti da se razbukta i izazove eksploziju koja će biti stravična. U slučaju totalne eksalacije rata situacija će biti mnogo drugačija, a rat krvaviji nego onaj u Krajini, sa stotinam hiljada žrtava.
U ovoj priči ono što je interesantno kada je reč o “palestinskom pitanju” skoro od naših analitičara nije bilo ni reči. Misli se na ozbiljniju priču od vremena Mojsija i Prvog arapsko izraelskog rata. Ono što najviše budi zanimanje jesu arpaski susedi Izraela, koji sem verbalne retorike skoro ništa i ne preuzimaju na stravičnim dešavanjima u Gazi. To se odnosi na Jordan i Egipat države sa kojima Izrael ima odlične odnose. Deklarativno osim verbalnih reči Jordan je ostao na prijemu američkih protivraketnih snaga, a Egipat je zapretio da neće podržati palestinske izbeglice iz gaze i ostaviti ih na Sinaju, nego ih spakovati i poslati ka Evropi.
Sada je isplivalo da je Izrael ramišljao hipotetički o takvom scenariju, ali sa kojima se Egipat baš i ne slaže i granični prelaz prema Gazi drži zatvoren osim za povremeni ulazak humanitarnih konvoja.
Ova priča je istorijska, ali ne od Mojsija što kažu neki analitičari nego svoje korene ima i u kolonijalizmu i 1948. kada je osnovana država Izrael, ali ne i arapska država sa čime je otvorena pandorina kutija za rat koji bukti skoro 80 godina.
Mržnja Izraelaca i Arapa, odnosno Palestinaca ne traje 1,000 godina, nego zapravo graničnik ove priče je početak 20. veka, odnoso Prvi svetski rat i u osvit tamo 2016. godine kada se nazirao krah već tad umirajućeg Osmanskog carstva koji je bio podeljen na manje upravne jednice sandžake. U taj prostor ulazio je i prostor koji je poznat od rimskih vremena pod imenom Palestina. Zahvaljujući sporazumu Skaj-Piko i podelom Bliskog istoka kompletan prostor Palestine je došao pod britansku kolonijalnu upravu. Usledio je zaplet, koji ni danas nema svoj kraj, prkos nekom smislenom početku.
Sionizam kao politički pokret nije gradio svoju teoriju na viziji bečkog novinara Teodora Hercla i njegovoj viziji jevrejske države “Das Judenštat”, već pravi temelj nalazio se u idejama revizioniste iz Odese Zeva Jabotinskeg, koji je formulisao tezu da Jevreji imaju pravo do svoje države odnosno “Erec Izrael”, koju je formulisao ruski jevrejin Leon Pinsker.
Inače osim britanske okupacije Palestine, ključnu ulogu u naseljavanju tog prostora velikim brojem Jevreja igarao je i masovna bežanija Jevreja iz istočne Evrope. Taj događaj je imenovan Aliah i imao je četiri faze: prva u periodu od 1882-1903 sa Baltika, druga 1094-1914 iz Rusije, treća 1919-1923 iz Poljske i četvrta 1933-1939 iz nacističke Nemačke.
Ova tragedija Jevreja pred Holokaust je prva pokrenula talas arapskog nacionalizma, a taj je opet za sobom povukao sionističku reakciju kojoj su dolivali ulje na vatru prvo pogromi, a onda i holokaust.
Inače Jevreji se o svojoj jevrejskoj državi zasnovanoj na teoriji Jabotinskeg i Pinskera nisu bili spremni dogovarati ili pregovarati nisakim, a posebno ne sa Arapima.
Britanci su 1916. doneli Balafurevu deklaraciju sa kojojm je jevrejsak država postala britanska obaveza zvanično: “Jevrejska nacionalna država u Palestini”. Veliki broj Jevreja na različite načine pokušavao je da se dočepa Palestine. Mnogi Jevreji koji su dolazili iz svih krajeva Evrope sa sobom su nosili i svoje životne navike, ali i političke vizije. Godine 1909. nastao je prvi kibuc Tel Aviv (danas jedan od modernih gradova Izraela), za njim nastao je kibuc Deganija. Oba su se kao ideja kibuca i kolektivizma temeljila na komunizmu, koji je našao plodno tlo kako među Jevrejima, tako i Arapima.
Godine 1920. nastao je Vad Lenumi -Nacionalni savet i Hagana prethodnica Izraelske vojske. Godine 1922. Britanci su dali Ligi naroda pristanak na formiranje jevrejske države u Palestini, dok je prerostali deo Palestine njen istočni deo (Zapadna obala) priključena Transjordaniji (danas Kraljevina Jordan).
Pogled na Arape koji su živeli na prostoru Palestine je postao različit kako u Damasku, tako i u Amanu, a ponajmanje je za to bio zainteresovan Kairo.
Arapski pogled
Na formiranje jevrejske države na tlu Palestine potpuno drugačije gledali su tamo živeći Arapi, koji su “jišuv” smatrali kao oruđe zapadnog imperijalizma i strano telo u njihovoj viešvekovnoj kulturi, koja je bila posledica skoro hiljadugodišnje vladavine Osmanlija ovim prostorom. Na tom prostoru Turci su bili građani prvog reda, Arapi drugog, Jevreji treće, a hrišćani četvrtog reda.
Ulje na vatru dodalo je i britansko obećanje Arapima da će im kao i Jevrejima biti omogućeno formiranje sopstvene države na tlu Palestine. Međutim svaki talas je pokrenuo novi talas arapskog nezadovoljstva i 1936. usledio je Arapski ustanak protiv Britanaca i Jevreja. Međutim cela pobuna je propala jer su Jevreji bili moćniji ekonomsko, a Britanci su 1939. doneli Belu knjigu koja je eliminisala Balafurevu deklaraciju i na početku Drugogo svetskog rata totalno zaustavila iseljavanje Jevreja u Palestinu. Kasnije je to bio element koji je Britance dugo opterećivao jer su se često pitali koliko bi Jevreja bilo spaseno od holokausta da nije doneta bila Bela knjiga. Nemiri iz 1936. iako su propali prvi put pokrenuli su talas svearapske solidarnosti, kome u prepreku nisu stajale veštački nacrtane granice koje su lenjierom vukli Pariz i London ne misleći na etničke, verske i kulturne razlike na ovom prostoru.
Arapi su Drugi svetski rat prošli mirno i bez potresa za razliku od Jevreja koji su doživeli stravično uništenje na tlu Evrope. Preživeli logoraši su krenuli put Palestine i obećanja da će biti formirana nova država. Izbeglice koje su plovile brodovima kod Kipra su zaustavljali britanski brodovi na osnovu Bele knjige i slali na Kipar u tamošnje izbegličke kampove. To je izazvalo reakciju ekspotremne jevrejske organizacije Irgun koja je krenula u obračun sa Britancima. Inače Irgun je vodio kasniji premijer Izraela Menahem Begin koji je bio prvi izraelski premijer koji se sa egipatskim predsednikom Anvarom el Sadatom potpisao u Kemp Dejvidu 1978 mirovni sporazum između Izraela i Egipta.
Britancima su stvari brzo počele da klize iz ruku, vreme je bilo za povlačenje i tada na prečas je proglašena nezavisnost Hašemitske kraljevine Jordan koja je zadržala zapadnu i isitočnu obalu zajedno sa arapskim Palestincima uključujući tu i Jerusalim koji je ostao u jordanskim rukama sve do 1967. godine.
Što se tiče Gaze ona je tada bila u egipatskim rukama, a kada su te prostore zauzeo Izrael, odjednom su se setili da i tamo postoji arapsko stanovništvo-Palestinci. Britanci su čekali prvu priliku i kad imse pružila pobegli su iz Palestine. Američki predsednik Truman je šokiran koncentracionim logorima u Evropi dozvolio da 100.000 Jevreja odmah naseli tolo Palestine. Jedanest članica Generalne skupštine UN je pripremilo “Paln podele” nazvan i Rezolucija 181 koja je potvrđena 29. novembra 1947 na dramatičnom glasanju koje su preko radija pratili kako Arapi tako i Jevreji. 33 ZA, 13 PROTIV I 11 UZDRŽANIH odlučeno je da Jevreji dobiju svoju državu na znatno manjem području berz Jerusalima i Zapadne obale, kao i Arapi. Arapi su u celosti odbacili ovaj plan došlo je do nasilja, Jevreji su se povukli u zaštićene kibuce,koje je štitila Hagana. Aprila 1948 godine počeli su oružani konflikti koji su eksplodirali posle 14. maja 1948. kada je Izrael proglasio nezavisnost. Tekst deklaracije pročitao je David Ben Gurion ispod Herclove slike . Počeo je Prvi arapsko izraelski rat.
U noći 14. na 15. maj 1948. novoproglašenu državu napale su vojske Egipta, Sirije, Iraka i Transjordanije, kao i Liban i saudijski vojni kontigent. Izrael je u ratu izgubio 6.000 od ukupno 650.000 stanovnika, a na kraju tog rata pokrenut je veliki izbeglički talas arapskog stanovništva u susedne države. Egzodus je nazvan Al Nakba (katastrofa). U prvoj fazi pobeglo je 70.000-100.000 stanovnika, u drugoj do jula 1949. pobeglo je od 50.000-600.000 izbeglica. To su procene, jer tačnih podataka niko nije znao. Haos sa izbeglicama bio je okidač i u komšiluku Izraela, da su međuratni i posleratni lideri odstranjeni sa vlasti jedan za drugim.
Takođe iz zone Bliskog istoka prema Izraelu krenuo je drugi talas, ovaj put sa Bliskog istoka prema Izraelu. Dok su se iz Španije i severa Afrike put Izraela doseljavali Sefardi, a iz centralne i istočne Evrope preživeli Aškenazi, sa Bliskog istoka stizali su Mizrahi – Jevreji sa Bliskog istoka i centralne Azije.
Sa druge strane arapske bila je prikupljena gomila vojnih formacija neuskalađenih vojno, neobučena i bez vojnotehničkog znanja. Jedina ozbiljna vojna formacija bila je Arapska legija kojom je komandovao Ser Džon Bagot Golub, iz koje je kasnije nastala jordanska vojska koja je brojala 10.000 vojnika. Oni su uspeli da zadrže Zapadnu obalu, Egipat posle proapsti prodora u pustinju Negev uspeli su da zarže Gazu, Sirijci, Libanci su ostali mahom na svojim pozicijama na Golanu i oko reke Litani.
Januara 1949 usledilo je primirje koje je potpisano 24.02.1949 prema kome je Egipat zadržao Gazu, a povukao se iz Negeva. Povlačenje Egipta označio je kraj arapske koalicije . Svaka država pokuašala je da spasi što se spasiti može od zauzete teritorije. Jordanski kralj Abdulah Prvi je dobio Zapadnu obalu. Novi talas bekstva Jevreja 1956. bio je moćan argument koji je decenijama kasnije Izrael koristio u raspravama o povratku raseljenih Palestinaca u Izrael. Tako je “Palestinsko pitanje” postalo baza za rešavanje svih izraelsko-palestinskih problema ili problema Izraela sa susednim državama.. Pitanje je dosta složeno i zahteva jjedan poseban tekst. O tome drugi put.
Šta se dešavalo u izraelskom komšiluku u periodu od 1949-1951. godine?
Godine 1951. sirijski diktator Husein Zaim je Izraelcima odnsno Beng Gurionu ponudio da mogu oko 300.000 Arapa-Palestinaca da nasteli se trajno u Siriji, pod uslovom da dobije trajni pristup Galilejskom jezeru, a njegove snage već su bile ušle u demilitarizovanu zonu. Izrael je tu ponudu glatko odbio.
Egipatski kralj Faruk koji je morao mirovnim sporazumom da Izraelu vrati skoro celu pustinju Negev koja čini 62 posto države Izrael imao je silne probleme sa sva plovna kanala Sueckom i Tiranskim vratima. Transjordanski kranj Abdulah Prvi je zahtevao korido od Zapadne obale do Sredozemlja preko Izraela. Gorak ukus poraza u Prvom arapsko izraelskom ratu je podigao temepraturu u “ekspres loncu Bliskog istoka”. Posebno je to bilo vezano za slučaj Transjordanije koja je imala jaku vojsku sa kojom su uzepeli da zadrže Zapadnu obalu i Jerusalim i stvorili državu Jordan. Jedan revolitrani Palestinac zbog toga što su ostali kratkih rukava za teritoriju koja im je pripadala iz revolvera ispred džamije Al Aksa pred očima kasnije kralja Huseina ubija jordanskog kralja Abdulaha. Slična sudbina doletela je sriijskog predsednika Huseina Zaima, a u Egiptu kralja Faruka ruši s vlasti pukovnik Gama Abdel Naser koji je osvojio pustinju Negev od Izraelaca, a morao da se povuče posle sporazuma. Tada je odlučio da se osveti ne samo Izraelcima, nego i ostalim korumipranim arapskim režimima. Poslednji u toj grupi pao je irački kralj Fejsal zajedno sa velikim protivnikom sionizma Nureijem Al Saidom.
Gama Abdel Naser je palestinske izbeglice podržavao i od njih formirao prve gerilske grupe Fedajine od 1953. godine. Korene promene dogodio se 1954. kada Sovjetski Savez koji je pomogao osnivanje države Izrael počinje da prelazi na arapsku stranu.Novi korak u pokušaju osvajanja Izraela učinjen je 1964. kada je nastao “Panarabizam” ideja koja nikada nije zaživela. Uspostavljae jedinstvene arapske komande nije zaživelo. Jordanci su imali zapadnu vojnu tehniku. Sve to dovelo je do kolapsa 1967 i katastrofe 1973. godine. Pkret Fatah koji je preuzeo inženjer koji jer stigao iz Kuvajta Jaser Arafat, inače rodom sa Zapadne obale, školovao se u Kairu, a radio u Kuvajtu poslužio je kao mamac za potkusurivanje ostalih država.