Nakon raspada Sovjetskog Saveza u decembru 1991. godine, vojska Sjedinjenih Država je dobila pristup više vrsta visoko osetljivih sovjetskih tehnologija naoružanja putem akvizicija od novih nezavisnih država naslednica.
Ovaj proces je započeo od 1989. godine kada je, nakon raspada Varšavskog pakta, studija sovjetske vojne opreme koja je izvezena u istočnoevropske države, a posebno u Istočnu Nemačku, koja je često postavljala neku od najsposobnije opreme na raspolaganju, bila prioritet kao sredstvo. sticanja prednosti u budućem sukobu sa Rusijom ili mnogim državama koje su postavile njen hardver. Ovo je u mnogim slučajevima dovelo do pokušaja obrnutog inženjeringa da se poprave tehnološki jazovi između američkih sistema naoružanja i njihovih sovjetskih kolega. Jedan od najpoznatijih primera bio je razvoj rakete vazduh-vazduh AIM-9X sa visokim mogućnostima ciljanja van ugla – što znači da je mogao da gađa mete pod ekstremnim uglovima koristeći znakove nišana na kacigi pilota – sposobnost koju je pionir sovjetski R- 73 rakete vazduh-vazduh koje su postavili lovci MiG-29 i Su-27. Iako su MiG-29 SAD Vazduhoplovne snage sa kojima su se suočile iznad Iraka 1991. godine nisu imale rakete R-73, što je bilo ključno za omogućavanje F-15 da se suoče sa njima u višestrukim napadima vizuelnog dometa, što je imala istočna Nemačka, za koje se smatralo da pruža ogromnu prednost na vizuelnom dometu . Shodno tome, R-73 je pažljivo proučavan prilikom razvoja AIM-9X.Nakon što se SSSR raspao, najbolji lovci u zemlji, MiG-29 i Su-27 su nabavljeni 1990-ih od država naslednica Moldavije i Belorusije, respektivno, za testiranje i obuku protivnika u Sjedinjenim Državama. Sekundarna svrha kupovine od Moldavije bila je poremetiti dogovor o prodaji ovih lovaca Iranu, koji je nabavio MiG-29 od Sovjetskog Saveza i nastojao da dalje proširi svoju flotu, ali je bio sprečen u tome. kupovinom od Rusije dok je Vašington uspešno pritiskao Moskvu da obustavi dalju prodaju. Prodaja dva Su-27 od strane Belorusije predstavljala je deo nastojanja zemlje da se odrekne sredstava za vazdušno ratovanje koje nije mogla da priušti da održava. Elitni avioni za suzbijanje protivvazdušne odbrane MiG-25BM su brzo penzionisani, dok su njegovi udarni lovci Su-24M smešteni u skladište, a deo njih je potom prodat Sudanu. Su-27 su ostali u službi, ali su penzionisani 2012. godine zbog uočenih prevelikih operativnih troškova, pri čemu se Vazduhoplovstvo umesto toga oslanjalo na manje sposobne MiG-29 za svoju protivvazdušnu odbranu.
Pošto su beloruski Su-27 bili bazirani u zoni 51 za potrebe testiranja, privatna firma Terralliance Technologies je pokušala da nabavi iste avione kako bi ih prenamenila za istraživanje nafte. Firma je tražila mogućnosti za istraživanje nafte na četiri kontinenta i zahtevala je letelicu velikog dometa pogodnu za mapiranje koja bi mogla da primi velike prilagođene senzore. Su-27 sa mnogo većim dometom i većim paketom senzora od bilo kog lovca zapadne vazdušne snage, kao i dostupnost aviona iz Ukrajine koji je nasledio preko 70 letelica, činili su ga optimalnim izborom. Dva ukrajinska Su-27 su kupljena za ovu svrhu za samo 22 miliona dolara, pri čemu su oni rastavljeni i modifikovani da integrišu zapadnu avioniku. Pošto su Su-27 počeli da ulaze u službu u sovjetskim oružanim snagama od 1984. godine, a mnogi avioni iz starijih proizvodnih serija baziranih u Ukrajini, prodati avioni su napravljeni 1988. godine i bili su dva novija modela na ukrajinskom inventaru. Iako je 1990-ih postojala značajna međunarodna potražnja za novim lovcima Su-27, pri čemu je Rusija izvozila preko 100 u Kinu i još nekoliko u Vijetnam, Etiopiju i Eritreju, do 2000-ih noviji lovci Su-30 su imali niže operativne troškove i daleko efikasnije performanse. sa novijim dizajnom strukture aviona koji koriste kompozitne materijale. Ograničeni budžet Ukrajine za odbranu i nedostatak uočenih pretnji, pri čemu su odnosi i sa Rusijom i sa Zapadom u to vreme ostali pozitivni, značili su da zemlja ne može sebi priuštiti da koristi sve Su-27 na svom inventaru.Pošto je Terralliance ponestalo finansiranja 2009. godine,kada su Su-27 prvi put testirani nakon njihove modifikacije, avioni nikada nisu korišćeni za istraživanje nafte i prodati su američkoj vladi. Lovcima je tada upravljala firma Tactical Air Support, koja je nudila ugovorne vazdušne usluge protivnika za američki vojsku. Su-27 i njegovi derivati Su-30 i kineski J-11 u to vreme činili su okosnicu flote svih vodećih vazdušnih snaga van zapadne sfere uticaja, uključujući Rusiju, Kinu, Indiju i Alžir, sa Iranom koji je tada izjavio da pregovara o nabavci tih aviona. Iako se očekivalo da će porodicu lovaca četvrte generacije Su-27 od ranih 2000-ih naslediti lovac pete generacije MiG 1.42 za vazdušnu superiornost, pad ruske privrede i tehnološkog sektora tokom 1990-ih sprečio je da se ovaj program ikad realizuje, a isti je prekinut 2001. godine posle nekoliko godina odlaganja.
Četrdeset godina nakon što je Su-27 prvi put ušao u službu, rusko ratno vazduhoplovstvo danas nastavlja da se oslanja na derivate dizajna koji čine okosnicu svoje borbene flote, sa tri odvojena modela Su-30, Su-34 i Su-35. u paralelnoj proizvodnji za domaću upotrebu i za sve veći broj klijenata odbrane. Porodica Su-27 više ne predstavlja glavnu pretnju američkoj nadmoći u vazduhu kao 2000-ih, međutim, sa kičmom kineske flote koja se sve više formira od mnogo naprednijeg lovca pete generacije teške kategorije J-20. Kineska mornarica i brojni klijenti će u međuvremenu uskoro početi da koriste FC-31 – dizajn pete generacije srednje težine koji se takođe smatra daleko superiornijim od bilo kojeg derivata Su-27.