TV FRONT/UDRUŽENJE PENZIONISANIH VOJNIH LETAČA I PADOBRANACA SRBIJE
Na današnji dan pre 67 godina, 31. jula 1956-e, prvi naš pilot je probio “zvučni zid”. Bio je to pukovnik Nikola Lekić.
Sporazum o vojnoj pomoći koji je naša vlada sklopila sa vladama SAD, Velike Britanije i Francuske početkom 50-ih godina se već uveliko realizovao i jedinice naše avijacije su popunjavane mlaznim avionima.
Naši piloti i tehničari su se obučavali u francuskim i nemačkim aviobazama, a američki instruktori su prilikom dodele novih kontigenata letelica po nekoliko meseci ostajali na ispomoći u našim pukovima i eskadrilama.
Dolazak F-86E Sejbr je predstavljao i kvalitativan skok b/g našeg RV. Prve dve letelice su sletele na batajnički aerodrom na Dan RV i PVO, 21. maja 1956, a još 4 aviona su doletela u junu.
To su bili letelice iz sastava britanskog Kraljevskog ratnog vazduhoplovstva (RAF), inače proizvedene u montrealskom Kanaderu; pre isporuke nama, na tim letelicama je obavljen generalni remont u britanskim zavodima. I od juna, sa tih prvih 6 letelica sledeća tri meseca su američki instruktori obučavali naše pilote…
Na dan 29. jula 1965., Ameri su demonstrirali probijanje “zvučnog zida” našim pilotima i tehničarima. Nakon uspešno izvedenog prikaza, pukovnik Nikola Lekić, tada komandant 44. vazduhoplovne divizije, u želji da “spusti napuvane” Amere i najpre pokaže spremnost naših pilota, bacio je ovima “rukavicu u lice” tvrdnjom da će i on izvesti isto, tj. p(r)oleteti brže od zvuka nakon samo 2-3 informativna leta kako bi se upoznao sa avionom…
– Mister kolonel! To je nemoguće!, pokušavali su Ameri da ga odgovore. Za izvođenje te vežbe potrebna je prethodna trenaža od barem 50-60 sati na tipu, uz podrazumeva se i tehničku učionicu. A Lekić nikada ni seo nije u Sejbra!
No pukovnik Lekić se nije dao, te koristeći autoritet komandanta i ratnika – nosioca Partizanske spomenice 1941., uz odobrenje nadležnih iz Komande RV i blagonaklon stav američkih instruktora koji su pristali na ovu svojevrsnu “opkladu”, istog dana se upoznao sa osnovnim elementima tehničke učionice Sejbra. Prvi informativni let je izveo već sutradan, 30. jula, a drugi rano ujutro na današnji dan, 31. jula.
Odmah po sletanju je rekao Amerima da je spreman! Ovi zaprepašćeni i u neverici, ali prihvatiše izazov i odrediše jednog kolegu koji je u paru trebao da prati “ludog kolonela”.
Poleteli su oko 10 sati, ali je ubrzo zadatak morao biti otkazan zbog loše presurizacije kabine Lekićevog aviona. Nakon sletanja, dodeljen mu je drugi avion (ovaj sa slike, evidencijskog broja 005), na kojem je, opet u paru sa američkim pratiocem poleteo oko 11 sati i nakon dostizanja visine od 15000 metara, krenuo u obrušavanje zarad ispunjenja cilja.
Iako su instrumenti u jednom trenutku pokazali da je Lekić “zaplovio” iznad zvučne barijere, ipak su sa kontrolnog tornja zatražili da se postupak ponovi jer nije bilo karakterističnog “pucnja”!
Goriva je bilo, a želje i spremnosti još više, tako da je čitav postupak ponovljen, tj. izlaženje na 15000 metara i obrušavanje… Instrumenti su opet pokazali ono, što su ovoga puta čuli i svi na zemlji u vidu “eksplozije zvuka”.
Od tog trenutka, a koji se po hronometražu zbio u 11.30 sati, 31. jula 1956. godine, pukovnik Nikola Lekić je zvanično postao naš prvi vojni pilot koji je leteo brže od zvuka i za šta je od fabrike Kanader nagrađen Zlatnom značkom i diplomom Mah basters klab (Mach Busters Club), kao zvaničnim potvrdama za izvršen zadatak “probijanja zvučnog zida”.Nikola Lekić je penzionisan 1977. godine u činu general pukovnika avijacije sa mesta Komandanta vazduhoplovnog korpusa. Preminuo je 1994. godine