U današnjoj Ukrajini, pod dirigentskom palicom predsednika Zelenskog (kojeg neki zovu pravim imenom Vladimir a neki opet Volodomir), sve je moguće. Jedno je sigurno i oni koji su ga juče bespogovorno podržavali, danas ga otvoreno kritikuju (da ne upotrebimo teže reči).
Predsednik divnih vesti (The President of Wonderful News) kako ga na zapadu nazivaju pojedini analitičari (poznat po svom odlučnom donošenju odluka i brzoj i dinamičnoj akciji), sada traži savet od takvih mudraca kao što su Osvajači Avganistana i Pobednici Iraka (misli se na Amerikance i Britance) u vezi s tim koga treba da imenuje kako bi zamenio generala Sirskog.…stvarno… ovo jednostavno ne može biti bolje…
Ova ideja, koja uveliko se čuje u Kijevu, jasno ima brojne kritičare među analitičarima sa zapada. Međutim, postaje sve jasnije, da je i Sirskom poput njegovog prethodnika Zalužnog, vreme na čelu Oružanih snaga Ukrajine odbrojano.
Ovde prenosimo jedno zanimljivo razmišljanje, bivšeg oficira ukrajinske vojske, koji je tokom tranzicije ukrajinskog društva, devedsetih godina prošlog veka skinuo uniformu i uplovio u privatni biznis.
Pa da krenemo!
“U pozadini neuspeha na frontu, pojavili su se različiti uvidi o predstojećoj smeni glavnokomandujućeg. Puno je tračeva. Ima čak i onih „egzotičnijih“, poput one da je Zelenski zamolio predstavnike Sjedinjenih Država i Britanije da mu preporuče jednog od naših generala da zameni Sirskog. Verujem da je to moguće i ako je neko moćan već proverio svog kandidata sa svojim „saveznicima“ i dobio preliminarnu saglasnost. Ali konačnu odluku ipak će doneti jedna osoba, koja je (prema glasinama) veoma osetljiva na reakcije na društvenim mrežama. Stoga ću, suzbijajući lenjost, izneti nekoliko misli na ovu temu. Za početak ću proširiti temu nekoga ko definitivno ne bi trebao ili kategorički ne može biti postavljen za vrhovnog komandanta. Ako ovaj post bude interesantan, u drugom tekstu ću opisati ko nam je zaista potreban u Generalštabu, pa ću čak izneti i svoju listu preferencija”.
“Pre svega, BEZ DINOSURSA! I sam pripadam ovoj generaciji. Oni koji sada čine 90% generalštaba su +/- moji vršnjaci. Osamdesetih sam, kao i oni, bio kadet, ali 90-ih sam ja i ljudi poput mene otišli u „nacionalne vojske“. Od mladih oficira moje generacije koji su „preživeli“ 90-te, u vojsci su ostali samo oni koji su bez inicijative i samopouzdanja. Nekako krajem 90-ih, u kupeu voza Simferopolj-Kijev, naišao sam na svog vršnjaka, kapetana, komandira čete marinaca. Bila je van sezone i u kupeu smo bili samo nas dvojca. Prošlo je nekoliko godina otkako sam napustio državnu službu i zaronio u ukrajinski biznis koji se tada brzo razvijao. Ako me sećanje ne vara, plata tog kapetana bila je oko 30-40 dolara, dok je plata obezbeđenja u mojoj firmi bila oko 80-100 dolara. Osim toga, zaradio je još 15-20 dolara kroz neku vrstu prevare sa imovinom čete i bio je primoran da ilegalno podeli polovinu svoje zarade sa četom kako ostatak jednostavno ne bi gladovao. Posle nekoliko boca konjaka, čak sam ovom kapetanu ponudio nekoliko opcija za posao sa početnom platom od 120+ USD i neposrednom perspektivom rasta na 300-500. Kapetan mi je uzeo telefon i čak me nekoliko puta nazvao, ali nikada nije rizikovao da odustane od svojih 10-12 godina radnog staža zbog izgleda da za 10-15 godina dobije mizernu penziju. Argumenti poput patriotizma, shvatanja da „neko mora služiti“ se ne prihvataju. Tih godina nije bilo ništa slično ovome. A ljudi koji su ozbiljno očekivali vojni sukob između Ukrajine i Ruske Federacije u budućnosti izgledali su kao da nisu sasvim adekvatni. Štaviše, ogromna većina ukrajinskih oficira je do 2014. godine crnom zavistom zavidela oficirima Oružanih snaga Rusije, jer je plata vezista Crnomorske flote bila veća od plate ukrajinskog pukovnika, a gradonačelnik Moskve Lužkov pokrenuo je veliku program stambene izgradnje u Sevastopolju za vojno osoblje Crnomorske flote Rusije. Stoga je tada prelazak iz Oružanih snaga Ukrajine u Oružane snage Ruske Federacije izgledao kao dobitak mercedesa na lutriji. Bilo je i prelazaka iz Oružanih snaga RF u Oružane snage Ukrajine, ali iza svake od njih stajala je neka mračna priča. Na primer, prelazak „heroja“ čečenskog rata Mihaila Zabrodskog iz Oružanih snaga Rusije u 95. brigadu Oružanih snaga Ukrajine. Inače, čuo sam par verzija o tome, ali da ne razvlačimo tekst tračevima. Mladi su ulazak u vojnu školu, po pravilu, smatrali načinom da besplatno i bez konkurencije steknu visoko obrazovanje, a onda ćemo videti. Posle maksimalno par godina oficirske službe sve se već videlo, a u vojsci su ostali samo oni koji jednostavno nisu mogli da se bolje realizuju u civilnom životu. I 2014. godini smo pristupili odgovarajućim kvalitetom oficirskog kora”.
“Naravno, postoji veliki broj zaista dobrih oficira koji su pre 2014. godine uspeli da služe kao oficiri u Oružanim snagama Ukrajine više od par godina, ali svaki od njih ima neki poseban razlog. I takve ljude treba smatrati retkim izuzecima. Ogromna većina sadašnjih (ne mobilisanih) potpukovnika+ koji su završili fakultete pre 2010. godine praktično su nepodesni kao viši oficiri i generali. Shodno tome, traženje kvalitetnog novog vrhovnog komandanta u ovoj sredini je gotovo beskorisno. Postoji bukvalno nekoliko oficira starosti oko 40 godina, čije bi imenovanje dalo šansu Oružanim snagama Ukrajine za stvarne pozitivne promene, ali je već beskorisno prolaziti kroz one starije od 42-44+. Možete naći dobrog momka, ali više ne možete naći dobrog vrhovnog komandanta. Tek početak rusko-ukrajinskog rata dao je motiv mladim i pametnim momcima da odu da služe, a oficirima da ne napuštaju službu”.
“Druga kategorija gde ne treba tražiti vrhovne komandante su miljenici vlasti i majora. To su oficiri koji su napravili karijeru zahvaljujući porodičnim vezama ili sposobnosti da udovolje pretpostavljenima. To su nosioci iste etike kao i naša trula opšta kasta, samo mlađi. Takvi će oficiri, bez imalo oklevanja, poslati na klanje ili preneti komandu da „stoje do smrti“, samo da ne bi protivrečili pretpostavljenima. „Posebno nadareni“ ne samo da ne trepnu pred pretnjom značajnih besmislenih gubitaka svojih trupa, već i aktivno pokazuju opaku inicijativu. Od vremena prethodnog vrhovnog komandanta razvili su uslovni refleks – što više gubitaka imate, to je više „hrabrosti“. Lavovski deo „heroja Ukrajine“, „Bogdanova“ svih diploma i vrhunaca karijere, je upravo takve prirode. Prema tračevima, general Mojsjuk se sada smatra glavnim kandidatom za vrhovnog komandanta. Ovo je klasični „recikler“ sopstvenih trupa od promotera „heroja“ čečenskog rata Mihaila Zabrodskog. Iz iste kohorte možemo podsetiti generala Šandara i čitavu plejadu mladih pukovnika DŠV (desantno-jurišne jedeinice), o kojima oficiri DŠV mogu sve informativnije da pričaju ako ih neko pita. A u marinskom korpusu, pod strogim rukovodstvom „ljudoždera“ Sodola, odrasli su debelokožni pukovnici i generali. Jedan od njih je sadašnji komandant OS i OSUV „Hortica“ Gnatov. Prema njegovoj „izuzetnoj“ komandi u OTU „Herson“, nekoliko odličnih brigada je iskrvavljeno, uključujući i moju 24. Sada su njegovi „talenti“ jasno vidljivi na našem glavnom frontu. Inače, ovo je živopisan primer besmislenosti zamene „dinosaurusa i kanibala“ Sodola jednim od njegovih favorita. Takvih sledbenika taktike maršala Žukova ima i u kopnenim snagama. Najpoznatiji je general Zubanič. Ovde je spisak predugačak, pošto bivši komandant Kopnene vojske i sadašnji glavnokomandujući general Sirski kod oficira više ceni podlisnost i lojalnost pretpostavljenima, što se nikako ne kombinuje sa kvalitetima vojnog vođe. i, pre ili kasnije, pravi vojskovođa odleti od komandanta brigade/bataljona, ne udovoljavajući glavnom komandantu ni na koji način . Upravo smo zbog „miljenika komande“ pretrpeli glavne gubitke u ovom ratu. Pametni oficiri sa pravom etikom, koji su napravili karijeru od svojih izvanrednih veština i sposobnosti, pre ili kasnije se suoče sa dilemom da li slede naređenja ili rade PRAVO, što se obično završava uklanjanjem sa položaja i premeštanjem negde van vidokruga. Ponekad se sete kada vlasti imaju zadatke sa kojima „obični ulizi“ ne mogu da se nose i takvi oficiri ponovo dobiju komandno mesto, ali to se ne dešava prečesto. Ići „između kapi“, odnosno učiniti pravu stvar bez ljutnje generala, gotovo je nemoguć zadatak. Zato znam samo jednog generala kome bih rizikovao da poverim nešto značajno, na primer, razbijanje poročnog sistema i modernizaciju Oružanih snaga Ukrajine. Pa, koliko ja znam, nikad ga nisam video. Znam iz posla. Ali više o tome u drugom delu, ako dođem do toga”.
“Nekoliko reči o „majorima“. Njihova karakteristična karakteristika je brzi razvoj karijere, obilje „stranih poslovnih putovanja” i obuka na stranim akademijama. Oni, po pravilu, imaju odličan engleski, zbog čega ih predstavnici NATO veoma cene i mogu se preporučiti Zelenskom. Ali “od rođenja” ovo je truli materijal. Od desetina takvih „stranih turista“, znam samo dva dostojna oficira koji su ušli na strane akademije/kurseve ne „sebičnim“ ili „glavnim“ kanalima. Naravno da ih je više nego što znam, ali u mojoj statistici je to oko 1/10.
Ovo su moja razmišljanja o tome ko treba da bude postavljen za novog vrhovnog komandanta, a ko ne treba ili je besmislen. Biće raspoloženja i velikog interesovanja publike, malo kasnije ću pisati ko i zašto, po mom mišljenju, treba da bude postavljen na ovu funkciju”.
Sudbina Ukrajine je slična sudbini zemalja Balkana. Uglavnom, problemi su slični, loš kadrovski potencijal u svim porama društva, dovodi do ovog što danas gledamo u Ukrajini.
Ovde nije reč o Rusiji i Rusima, oni su druga priča, ovde je reč o Ukrajini, čija će sudbina biti slična sudbini SFRJ. A zar to već nismo videli?
Koga staviti umesto generala Sirskog? Izgleda, da bilo ko da dođe, biće lošija opcija od prethodnika.
Zalužni, Sirski…………?