Od samog početka rata u Ukrajini, na osnovu informacija objavljenih u internet izvorima, Oružane snage Ukrajine imale su prednost u odnosu na Oružane snage Ruske Federacije (Oružane snage RF) u pogledu stvaranja i upotrebe bespilotnih letelica za različite namene, očigledno, rusko zaostajanje u ovom segmentu naoružanja traje do danas.
Rusi su još uvek inferiorni u odnosu na Oružane snage Ukrajine po količini i kvalitetu korišćenih borbenih dronova. Oružane snage Ukrajine imaju više FPV dronova i lete dalje od ruskih, pre svega zbog manje izloženost uticaju oružja za elektronsko ratovanje.
Novi pravac je upotreba bespilotnih letelica u interesu protivvazdušne odbrane (PVO). Ukrajinski resursi su već demonstrirali svoju sposobnost koristeći FPV dronove, dalekometne kamikaza bespilotne letelice i izviđačke bespilotne letelice avionskog tipa na visinama do četiri kilometra.
Najdinamičnija vrsta oružja u razvoju
Stvaranje i upotreba bespilotnih letelica u ukrajinskom sukobu ima određene specifičnosti koje nedostaju u drugim vidovima i rodovima oružanih snaga.
Prve bespilotne letelice pojavile su se davno – još sredinom 20. veka, tada je Izrael veoma uspešno koristio bespilotne letelice tokom arapsko-izraelskih ratova, da bi konačno, krajem dvadesetog veka, tema bespilotnih letelica dobila podsticaj nakon raspoređivanje i korišćenje američkog MQ-1 Predator.
Međutim, sve bespilotne letelice nastale i korišćene u prošlom veku u suštini su bile deo postojećih rodova oružanih snaga i stvorene su za zadatke koje su rešavali.
Na primer, neke bespilotne letelice su rešavale zadatke vazduhoplovstva – izviđanje terena, vazdušna podrška kopnenim snagama, drugi su bili namenjeni za korekciju artiljerijske vatre kopnenih snaga za izviđanje i napad na površinske brodove mornarice vodećih zemalja sveta i čamci, koji se do sada još nisu dokazali u pravim borbenim dejstvima.
U suštini, pomenute bespilotne letelice su dopunile i delimično zamenile postojeće sisteme naoružanja sa posadom onih vrsta oružanih snaga kojima su pripadali. Svi su oni bili i jesu zamisao velikih preduzeća vojno-industrijskog kompleksa sa odgovarajućim troškovima i rokovima razvoja i proizvodnje, kao i dugim ciklusima obnove i modernizacije koji se kreću godinama, pa čak i decenijama.
Međutim, izbijanjem rata u Ukrajini sve se promenilo – rojevi dronova su u mnogim slučajevima uspeli da gotovo u potpunosti zamene sisteme naoružanja tradicionalnih tipova oružanih snaga, formirajući punopravne izviđačke i udarne konture, dok se razvijaju i evoluiraju ogromnom brzinom.
Naravno, gore navedeno uopšte ne znači da je moguće boriti se samo uz pomoć bespilotnih letelica, ali njihov uticaj na tok borbi radikalno je transformisao bojno polje – a od početka sukoba u Ukrajini prošlo je manje od tri godine.
One dronove koji se najintenzivnije koriste tokom ovog sukoba najčešće razvijaju i proizvode mala, često komercijalna preduzeća. Troškovi, kao i vreme razvoja, proizvodnje i unapređenja -modernizacije njihovih proizvoda su za red veličine niži od proizvoda odbrambene industrije uporedivih po taktičkim i tehničkim karakteristikama, i može se pretpostaviti da to važi ili će važiti za bilo koju zemlju u svet.
Upravo nadogradljivost – brzina modernizacije, uvođenje novih stvari – često postaje najvažniji faktor koji razlikuje efikasan dron od beskorisnog ili čak opasnog – opasnog ne za protivnika, već za sebe.
Shvatajući značaj dronova sa stanovišta borbene efikasnosti ukrajinske vojske, Ukrajina je dala maksimalnu slobodu komercijalnim proizvođačima bespilotnih letelica različite namene. U stvari, funkcija Oružanih snaga Ukrajine bila je svedena na naručivanje širokog spektra bespilotnih letelica i njihovo testiranje u borbenim uslovima, a najvažniji faktor u „evolucionoj selekciji“ bilo je prisustvo efektivnih povratnih veza između potrošača (vojnih) i dobavljači (privatna preduzeća).
Dakle, trajanje ciklusa „razvoj – proizvodnja – primena – analiza efikasnosti – komunikacija sa programerom / proizvođačem – usavršavanje – primena, i slično” bila je svedena na minimum.
Po svemu sudeći, radove na perspektivnim dronovima zajednički izvode Oružane snage Ukrajine i Glavno obaveštajno upravljanje (GUR) Ukrajine, uz angažovanje dobrovoljaca, sponzora/dobrovoljaca. Na mnogo načina, oslanjanje na dronove je bila zasluga glavnokomandujućeg Zalužnog, a 6. februara 2024. godine u Ukrajini je stvorena nova grana vojske (rod) – Snage bespilotnih sistema.
Istovremeno, u Rusiji su bespilotne letelice rasute po postojećim vidovima i rodovima vojske. Problem je u tome što postojeći vidovi i rodovi Oružanih snaga RF imaju uspostavljenu organizacionu strukturu, tradiciju, iskustvo i praksu borbenih dejstava, u kojima u poslednje vreme nije bilo mesta za bespilotne letelice.
U Kopnenoj vojsci ruske vojske prioritet će uvek imati tenkovi i artiljerijski sistemi, u Vojno-kosmičkim snagama na prvom mestu će biti lovci i protivvazdušni raketni sistemi, a za Ratnu mornaricu glavni interes su površinski brodovi glavne klase i nuklearne podmornice, dok će dronovi uvek biti manje interesantni.
Proći će godine pre nego što će tradicionalni rodovi Oružanih snaga Rusije moći da svare temu dronova, ali, prvo, Rusi nemaju toliko vremena, a drugo, kao što je rečeno, dok traje rat , dronovi se prebrzo menjaju.
Dakle, kao i u slučaju Ukrajine, Rusiji je potreban novi rod vojske – snage bespilotnih sistema (SBS).
Snage bespilotnih sistema
Ideja o stvaranju posebne strukture u Oružanim snagama Rusije nije nova – već su se čuli nazivi Trupe bespilotnih sistema, Trupe bespilotnih robotskih vozila, možda postoje i druge opcije – ne bez razloga, ali se treba znati, kako će se zvati novi rod vojske. Ovo je za Ruse neophodno, jer su Ukrajinci već dobrano odmakli i imaju već više od godinu dana, novi rod u svojoj vojsci.
Stvaranje novog vida ili roda Oružanih snaga Ruske Federacije je ozbiljan, ali neophodan korak. Karakteristično je da se ranije više puta govorilo u Rusiji o potrebi stvaranja još jednog novog roda Oružanih snaga RF – Strateških konvencionalnih snaga (SKS).
Argumenti su ovde isti – visoko precizno oružje dugog dometa u nenuklearnoj verziji sposobno je da reši strateške probleme, ali sve dok se deli na tradicionalne vidove Oružanih snaga Rusije, to neće biti moguće postići. sistemski efekat.
Takođe, stvaranje SKS doprineće razvoju kako novih tipova preciznog naoružanja dugog dometa, tako i infrastrukture koja obezbeđuje njihovu upotrebu – pre svega orbitalnih sistema za izviđanje, kontrolu i komunikaciju, jer bez njih ovaj rod oružanih snaga neće biti u stanju da funkcioniše u principu – oni su osnova njegove efikasnosti.
Međutim, postoje i značajne razlike – ako bi SKS trebao da deluje uglavnom u okviru postojeće paradigme odbrambene industrije, onda bi za snage bespilotnih sistema (SBS) glavni dobavljači i suizvršioci trebalo da budu komercijalne strukture. Shodno tome, SBS bi trebale da ima mnogo fleksibilniju strukturu, pravila i druge upravljačke dokumente u odnosu na one koji trenutno određuju aktivnosti postojećih vidova i rodova Oružanih snaga Rusije.
U suštini, SBS treba da postanu neka vrsta hibrida, nešto između oružanih snaga – u pogledu borbenih dejstava, i korporacije – u smislu nabavke i logistike.
Ako se neko plaši da će u ovakvim uslovima u njima početi razdor i korupcija, onda treba da se priseti istraga koje se trenutno vode protiv jednog broja zvaničnika Ministarstva odbrane Rusije, dok su mehanizmi revizije koji se koriste u velikim korporacijama možda mnogo drakonskiji od bilo kakvih provera u državnim agencijama.
Važna tačka je formiranje komandnog sastava SBS, gde se može pretpostaviti da će ovde prednost biti data mlađim specijalistima koji su savladali temu bespilotnih letelica tokom sukoba u Ukrajini, možda jedan od dobrovoljačkih bataljona – sveža krv; je potrebno.
Da li bi sve bespilotne letelice i robotske sisteme drugih tipova i sredstava trebalo klasifikovati kao SBS? Jasno je da ne.
Na primer, bespilotne letelice neophodne za efikasan rad artiljerije, koje koriguju artiljerijsku vatru i osvetljavaju mete za projektile sa laserskom poluaktivnom glavom za navođenje, i dalje treba da pripadaju Kopnenim snagama, a teške bespilotne letelice S-70 Tip „Ohotnik“ ili perspektivni bespilotni letelice „Grom“ moraju ostati u vazduhoplovstvu.
Autonomna podvodna vozila tipa Surogat-B treba da budu u sastavu Ratne mornarice, a bespilotne letelice kamikaze velikog dometa treba da pripadaju Strateškim konvencionalnim snagama, i koje tek treba da budu stvorene.
Koje bespilotne letelice onda treba klasifikovati kao SBS?
Upočetnoj fazi SBS potrebno je fokusirati se na FPV bespilotne letelice i druge bespilotne letelice kamikaze, izviđačke bespilotne letelice, bespilotne letelice bombardere, bespilotne letelice za postavljanje mina, kvadrokoptere (oktakopter/heksakopter) i druge slične sisteme i komplekse.
Razvoj SBS mora se odvijati postepeno, dajući im priliku da što efikasnije savladaju dodeljenu nišu i da se sinhronizuju sa postojećim vidovima i rodovima Oružanih snaga Rusije.
Ova tema je izuzetno višestruka, skoro svi kompleksi, barem bespilotne letelice, biće međusobno povezani, odnosno mogu se koristiti u interesu kopnene vojske, vazduhoplovstva, protivvazdušne odbrane i mornarice ili biti na raskrsnici njihove interakcije.
Kako SBS i tradicionalni vidovi i rodovi Oružanih snaga Rusije treba da budu u interakciji?
Kao što sada navedeni vidovi i rodovi Oružanih snaga Rusije međusobno komuniciraju, samo bolje, jer struktura i pristup Oružanih snaga Ruske Federacije treba da budu fleksibilniji.
Sada Kopnena vojska poziva na vazdušnu podršku avijaciju, shodno tome podršku kopnenim jedinicama mogu da pruže jedinice SBS, samo će one delovati efikasnije, jer ih neće kontrolisati nesposobni komandanti, posebno “oni sumnjivih kvaliteta”, spremni da gaze preko mrtvih, iz ličnih razloga.
Slično, jedinice SBS mogu se postaviti na površinske brodove ruske mornarice, pružajući zaštitu uz pomoć FPV dronova od napada ukrajinskih besposadnih čamaca kamikaza.
U interesu Ratnog vazduhoplovstva mogu se organizovati masovni napadi jeftinim bespilotnim letelicama tako da protivnik troši municiju sistema PVO i propusti masovni udar vazdušnim bombama sa UMPK, ili uništavanje protivničkih vazdušnih ciljeva na malim visinama, na primer, borbenih helikoptera.
Što se tiče zadataka protivvazdušne odbrane, ovde SBS može imati najvažniju funkciju suprotstavljanja protivničkim jeftinim bespilotnim letelicama kamikazama dugog dometa, koje Rusima sada nanose ogromnu štetu.
I, naravno, SBS mora da imaju sposobnost i da budu spremne da reše neke probleme sa visokim stepenom autonomije, na primer, zadatak sticanja superiornosti u vazduhu na malim visinama u datoj oblasti – da obezbede uništavanje vazduhoplova male brzine. same ciljeve ili da obezbede ometanje protivničke ofanzive uništavanjem njegovih oklopnih vozila i ljudstva, postavljanjem minskih polja.
Rezime
Potreba za stvaranjem ovakvih borbenih snaga, kao što su Snage bespilotnih sistema – SBS, odavno je zrela, ma kakvo ime na kraju dobile, suština je dragocena.Trenutno u Ukrajini, bespilotne letelice različitih tipova, besposadni čamci kamikaze i zemaljske robotske platforme dobile su veći razvoj nego u čitavoj dosadašnjoj istoriji njihove upotrebe u oružanim snagama raznih zemalja sveta.
Efikasnost dejstava SBS biće obezbeđena samo slobodom delovanja, nezamislivom za postojeće Oružane snage Ruske Federacije.
Prilikom stvaranja SBS potrebno je implementirati nove pristupe njihovoj organizacionoj i kadrovskoj strukturi, razvoju naoružanja i vojne opreme, koji se formalno neće uvek smatrati takvim, metodama i oblicima materijalno-tehničke podrške.
Ovo je težak zadatak – izazov, ali od njegovog rešenja će u velikoj meri zavisiti efikasnost Oružanih snaga Rusije u bliskoj budućnosti.
Treba pristupiti unapređivanju strukture, novom pristupu u rukovođenju i komandovanju, prihvatati nova iskustva a ne biti rob biroktskih shvatanja u sistemu odbrane. Opet i taj sistem se mora unaprediti. A ne po završetku rata, po starom nepisanom pravilu, umesto da se stečena iskustva primene, na ista se zaboravi i vrati se na birokratsko shvatanje vojske.
Pa se onda mnogi čude, kako se desilo Rusima ona sramota na početku rata u Ukrajini. Vojska koja je još 2008. godine shvatila da se mora menjati, ostala je zarobljena u četvrtoj deceniji prošlog veka.
Odavno je shvaćeno da glupo pravilo “naređenje-izvršenje” u savremenim vojskama ne funkcioniše, još od kraja Drugog svetskog rata. Svako naređenje se uvek mora preispitati i prilagoditi realnim ratnim uslovima, kako bi se moglo sprovesti u delo. A to znači i dozvolu samoinicijative boračkog sastava od borca do starešine.
Sovjeti su to shvatili još u Drugom svetskom ratu. A šta je sa Rusima?