Kako prelazna vlada Sirije preuzima vlast, nasilje eskalira u primorskim regionima.
Pad režima predsednika Bašara el Asada 8. decembra 2024. godine označio je ključni trenutak u istoriji Sirije, okončavši preko pet decenija vladavine porodice Asad. Ova tranzicija je, međutim, poremećena eskalacijom nasilja, posebno protiv zajednice alavita u obalnim regionima Sirije.
Počevši od 6. marta 2025. godine, pojavili su se izveštaji o masakrima koje su počinile milicije povezane sa novom vladom i stranim oružanim grupama, od kojih neke podržavaju Turska i Katar. Ove grupe su se bavile sistematskim ubistvima, degradacijom, pogubljenjima na terenu i široko rasprostranjenim zastrašivanjem alavitskih civila.
Sirijska opservatorija za ljudska prava (SOHR) izvestila je da je od 6. marta vansudsko ubijeno preko 1470 osoba, a broj se povećava. Rami Adbel Rahman, direktor SOHR, rekao je za France 24 da „svakog sata otkrivamo novi masakr na sirijskoj obali“.
Nasilje je dovelo do masovnog raseljavanja pošto su hiljade Alavita napustile svoje domove, tražeći utočište u prirodi, a neki su stigli do susednog Libana.
Stotine video snimaka i fotografija koje snimaju zločine proširile su se na platformama poput Telegrama, Instagrama i Fejsbuka i razotkrivaju dokaze o etničkom čišćenju.
Razumevanje trenutne situacije zahteva sveobuhvatno ispitivanje istorijskog konteksta, nedavnih dešavanja i izazova sa kojima se suočava nova prelazna vlada.
Sektaška dinamika
Vladavina porodice Asad počela je 1971. godine sa Hafezom el Asadom i nastavila se sa njegovim sinom, Bašarom el Asadom, od 2000. godine. Tokom svog mandata, porodica je održavala vlast kombinacijom političke represije i strateških saveza, često manipulišući sektaškim podelama kako bi konsolidovala kontrolu.
Alavitska manjina, kojoj pripada porodica Asad, bila je pozicionirana kao bedem protiv većinske sunitske opozicije, podstičući narativ zaštite manjina od ekstremističkih pretnji. Ovaj pristup je produbio sektaške podele, čime je marginalizovan istinski poziv na reformu i revoluciju.
Arapsko proleće 2011. godine izazvalo je rasprostranjene proteste u Siriji, naišlo na brutalnu represiju od strane Asadovog režima. Odgovor vlade uključivao je neselektivno nasilje nad demonstrantima, što je dovelo do građanskog rata punog razmera.
Tokom čitavog sukoba, režim je koristio taktike kao što su prisilna raseljavanja i demografski inženjering da bi održao kontrolu nad moći. Jedan značajan primer bila je kampanja „Zeleni autobusi“ 2016. godine, gde su opozicioni borci i njihove porodice nasilno premešteni u severnu Siriju pod strašnim uslovima, efektivno menjajući demografski pejzaž ključnih regiona.
Pad Asadovog režima
Krajem novembra 2024. godine, koalicija opozicionih snaga, predvođena Hajat Tahrir al Šamom (HTŠ) i podržana od strane Sirijske nacionalne armije (SNA), koju podržava Turska, pokrenula je brzu ofanzivu na teritorije koje drži vlada. Ova ofanziva je rezultirala brzim zauzimanjem većih gradova, uključujući Alep, Hamu i Homs, što je kulminiralo padom Damaska 8. decembra 2024. godine. Bašar el Asad je pobegao u Rusiju, čime je praktično okončana vladavina Baas partije u Siriji.
Iznenadni kolaps Asadovog režima stvorio je vakuum moći i postavio teren za prelaznu vladu. Ahmed al Šara, takođe poznat kao Abu Muhamad el Džolani, pojavio se kao de facto vođa, a Mohamed al Bašir imenovan za privremenog premijera. Nova administracija se suočila sa monumentalnim zadatkom da obnovi naciju razorenu godinama sukoba, sa dodatnim izazovom rešavanja duboko ukorenjenih sektaških tenzija.
Odgovor vlade i međunarodne reakcije
Tranziciona vlada, predvođena Šarom, suočila se sa značajnim kritikama zbog svog postupanja sa eskalirajućim nasiljem. Dok je administracija osudila napade i obećala da će počinioce pozvati na odgovornost, izveštaji ukazuju da su neke milicije uključene u zločine delovale pod okriljem Ministarstva odbrane Sirije, što je izazvalo zabrinutost zbog vladinog saučesništva ili nesposobnosti da kontroliše savezničke snage.
Mediji koji podržavaju vladu Ahmada al Šare bili su optuženi da postavljaju scene bezbednosti i stabilnosti, donoseći kamere u sela — neke po prvi put — da bi kreirale kontrolisanu priču, selektivno prikazujući stanovnike koji potkrepljuju svoju verziju događaja, prikazujući ostatke Asadovog režima kao glavne počinioce napada na sela Alavita.
Lokalni stanovnici koje su intervjuisali govorili su o tome da su bili primorani da javno podrže narativ vlade. Oni su opisali kako su se lideri zajednica, uključujući seoske šeike (predstavnike zajednice) suočili sa pretnjama, uz upozorenja da će odbijanje dovesti do još većeg nasilja i odmazde.
Jedan seljanin koji je odlučio da ostane anoniman iz straha od takvih odmazdi, priseća se: „Vlasti su uputile prikrivene pretnje šeiku sela, da će se selo suočiti sa ozbiljnim posledicama, ako bude govorio protiv njihovog zvaničnog narativa”.
U jednom široko rasprostranjenom videu, drugi seljanin je ljutito odbio pomoć Sirijskog Crvenog polumeseca, izjavljujući: „Licemerno je pomagati nam ujutro pred vašim kamerama, a zatim nas ubijati noću svojim oružjem!”Međunarodna zajednica je sa uzbunom reagovala na sektaško nasilje. Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija izdao je saopštenje u kojem osuđuje masakre i poziva sirijske privremene vlasti da poštuju principe tranzicione pravde – obezbeđujući odgovornost za prošle i sadašnje zločine – da vrate povređena prava ljudi, da zaštite sve građane, bez obzira na njihovu versku ili etničku pripadnost. Istinski napredak može doći samo iz učenja iz ovih grešaka i težnje ka pravednoj, prosperitetnoj budućnosti i budućnosti.