LIBIJA SE PONOVO NAŠLA NA NIŠANU SUPERSILA

U svom prvom komentaru od Asadovog pada u Siriji 16. decembra, predsednik Vladimir Putin je rekao da Rusija održava odnose sa svim grupama u Siriji i zemljama u regionu i da je većina zainteresovana da ruske vojne baze „ostanu“ u Siriji. Nedelju dana ranije, njegov ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov rekao je da se slaže sa Ahmedom Al Šarom (Džulani), novim sirijskim liderom, da su odnosi sa Damaskom „dugoročni i strateški“.

U isto vreme, činjenica je da Rusija premešta vojnu opremu iz svoje pomorske baze Tartus u Siriji i u Rusiju i u istočnu Libiju, gde Moskva održava vojne veze sa dominantnim jakim čovekom u regionu, feldmaršalom Halifom Haftarom.

Ruske baze u Siriji trebale su da služe tri dugoročna strateška cilja: da povećaju pritisak Moskve u regionu i time izazovu zapadnu hegemoniju; da održava svoje istorijske veze sa Bliskim istokom projekcijom moći; i da bude odskočna daska za Afrički korpus Moskve, koji predvodi povratak Rusije starim saveznicima širom kontinenta. Pomaganje Bašaru el Asadu da ostane na vlasti bio je privremeni taktički cilj koji delimično objašnjava odustajanje od njega kada to postane neodrživo.

Kada je Moskva povećala svoje vojno prisustvo u Siriji 2015. godine nije pokazala nikakav neposredni interes za Libiju, koja je već bila u haosu. Severnoafrička zemlja nije bila deo ruskih planova u regionu, što je geopolitički čudno, imajući u vidu stratešku lokaciju Libije i činjenicu da je bogata prirodnim resursima. Međutim, Moskva je pomno pratila dešavanja u zemlji, dok je ostala prigušena i više volela da ne igra nikakvu aktivnu ulogu u libijskom fijasku.

Krajem 2017. godine i početkom 2018. godine ta pozicija se dramatično promenila kada su se plaćenici iz ruske grupe Vagner pojavili u istočnoj i centralnoj Libiji, gde je većina naftnih postrojenja. Vagner je poslao nekoliko hiljada boraca da pomognu Haftaru nakon što je pokrenuo vojnu kampanju u aprilu 2019. godine da zauzme glavni grad Tripoli. Haftar je poražen i njegove trupe su se povukle u Sirt, 500 km istočno od Tripolija, uprkos kampovanju mesecima nedaleko od grada.

U narednim godinama, Moskva je stalno poricala da ima bilo kakve veze sa Vagnerom i insistirala je da je Vagner privatna kompanija koja nije povezana sa ruskom državom. Tada je Vagner već bio prisutan u Centralnoafričkoj Republici i Sudanu, i testirao je vode za potencijalni pritisak ka afričkom Sahelu, dok je Moskva nastavila da poriče bilo kakve veze sa grupom. U narednih nekoliko godina Vagner se proširio na još četiri afričke zemlje Sahela. Moskvi je bio potreban još jedan dramatičan događaj da javno prizna suprotno.

U maju 2023. godine Vagnerovi borci su se pobunili i očigledno marširali na Moskvu bez ikakvog otpora“.

Sledećeg meseca Putin je otkrio ono što je već bilo poznato; da je Vagner, uprkos tome što je prikazan kao privatna kompanija, zaista bio finansiran od strane ruske države.

Vagnerov vođa, Jevgenij Prigožin, poginuo je u avionskoj nesreći u avgustu 2023. godine. To je dovelo do toga da je Ministarstvo odbrane Rusije preuzelo Vagnerovu imovinu i njegovo nasleđe širom Afrike, uključujući Libiju.

Vagner je od početka očigledno bio deo ruske dugoročne strategije u Africi, pošto je grupa predvodila ranije planiranje i uspostavljanje onoga što će postati ruski Afrički korpus.

Pre nego što je stupio na tlo Libije, Vagner je vodio svoje afričke operacije van Sirije, koja je služila kao odskočna daska i logističko središte za plaćenike dok su se vozili napred-nazad u različite afričke zemlje. Čak je i Vagner u Libiji u početku bio slat iz ruskih baza u Siriji, bez obzira da li su takve baze kontrolisale Vagner ili rusko ministarstvo odbrane.

Međutim, kolaps sirijskog režima primorava Moskvu da promeni svoje planove, ne samo za Bliski istok, već i za svoj Afrički korpus u nastajanju. Libija je bila polazna platforma za ruske vojne aktivnosti u Africi izvan Sahare od kraja 2020. godine. Rusi sada kontrolišu nekoliko vojnih baza u istočnoj i južnoj Libiji i brzo se šire. U zapadnoj Libiji, Turska — saveznik Moskve drugde, ali njen rival u Libiji — uspostavila se kao dominantna vojna sila.

velike-aktivnosti-ruske-transportne-avijacije-u-libiji-foto© Maxar Technologies

Međutim, postoji velika razlika između njihovog prisustva u Libiji: Turska je tamo poslala trupe „legalno“ pošto ju je na to pozvala vlada koju je priznala UN 2019. godine. kako bi se odbranila od Haftarove ofanzive koju podržava Vagner. Negiranje bilo kakve veze sa Vagnerom znači da vojno prisustvo Moskve u Libiji danas nije ni „zvanično” ni dokumentovano, i nije jasno koliko dugo i u koju svrhu. Haftar nikada nije potpisao nikakav „sporazum“ ili sporazum sa Vagnerom koji je, moglo bi se reći, Moskva nasledila čak i ako se takav dokument smatra nezakonitim.

Da Libija postane centralna tačka ruske strategije u južnom Mediteranu i Africi nije samo loše za zemlju, već predstavlja i egzistencijalnu pretnju. Iako su i Rusija i Turska podržale i prihvatile Rezoluciju 2617 Saveta bezbednosti UN (decembar 2021.) kojom se poziva na povlačenje svih stranih trupa iz Libije, obe zemlje i dalje zadržavaju vojno prisustvo tamo.

Poznato je da libijski narod mrzi strane trupe na svom tlu“.

Ipak, sada su se našli na nišanu NATO, čije je prisustvo u Italiji samo sat vremena leta severno, i Rusije. Sada postoji potencijal da Libija postane bojno polje dok Zapad nastoji da ograniči ili okonča rusku vojnu ekspanziju u Libiji i šire. To ne moraju da budu ruske trupe koje se bore protiv NATO saveznika, već se protiv njih može boriti preko lokalnih zastupnika.

Ironija ovde ne može biti veća: pod Gadafijem, Libijci su svake godine slavili tri nacionalna događaja u kojima su strane trupe i naseljenici izbačeni iz zemlje. U martu 1970. godine Gadafi, koji je došao na vlast šest meseci ranije, naredio je britanskim trupama da napuste vazdušnu bazu El Adem u Tobruku; u junu je izbacio Amerikance iz ogromnih vazdušnih baza Vilus istočno od Tripolija; a oktobra iste godine poslao je kući oko 20.000 italijanskih doseljenika, koji su za vreme okupacije bili prebačeni iz Italije u Libiju i dobili najbolju zemlju u njoj. Mnogi Libijci su sigurni da se njihov bivši pokojni lider okreće u grobu kada bi ponovo video strane trupe na libijskom tlu.

Jedan komentar na “LIBIJA SE PONOVO NAŠLA NA NIŠANU SUPERSILA

  1. Da li se to NATO oseća ugroženo zbog par ruskih baza? A kako li se tek svet oseća ako uzmemo i obzir da Amerika ima preko 700 baza širom sveta.
    Sada perfektno dobro znaju zašto ih Rusija ne želi na njihovim granicama.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *